Genetičko testiranje žena s povećanim rizikom od raka dojke treba što prije postati sastavnim dijelom prevencije te bolesti u Hrvatskoj s obzirom da je kod 200 žena, od oko 2300 koliko ih godišnje oboli od te zloćudne bolesti, rak dojke naslijeđen pa ga je moguće otkriti u najranijoj fazi kada je bolest izlječiva, jedinstveno je stajalište struke, pacijentica i njihovih udruga.
Između 5 i 15 posto slučajeva raka dojke je nasljedno, pa genetsko testiranje može pokazati ima li neka osoba promjene u genima povezane s mogućnošću nastanka bolesti, koja je danas u Hrvatskoj na prvom mjestu po broju oboljelih i umrlih žena.
Za nasljedni rak dojke u većini slučajeva odgovorne su mutacije u genima BRCA1 i 2, pa iako ta mutacija ne znači da će osoba razviti bolest, to može biti važno upozorenje za očuvanje njezina zdravlja.
Efekt Angeline Jolie i kod hrvatskih pacijentica
I u Hrvatskoj je zamijećen tzv. efekt Angeline Jolie, koja se zbog mutacije u genima preventivno podvrgnula uklanjanju dojki, tako da sve više hrvatskih pacijentica traži da ih se podvrgne zahvatu obostrane mastektomije.
No, ističu stručnjaci, za takav zahvat mora postojati indikacija, a ne samo strah od pojave raka, pa bi pacijentice prije odluke o genetičkom testiranju trebale dobiti sve potrebne informacije.
Na stručnom skupu koji je nedavno Udruga “SVE za NJU” organizirala u povodu Mjeseca borbe protiv raka dojke zatraženo je od zdravstvenih institucija donošenje stručnih kriterija i osiguranje financijske potpore kako bi genetičko testiranje postalo sastavnim dijelom prevencije raka dojke.
Predloženo je organiziranje specijaliziranog genetičkog savjetovališta s multidisciplinarnim timom koji će odrediti broj žena koje trebaju testiranje na godišnjoj razini i izraditi potrebne indikacije i smjernice. Prvo savjetovalište bilo bi pri Klinici za tumore KBC-a Sestre Milosrdnice.
Godišnje između 10 i 20 testiranja
Genetičko testiranje može se od 2008. obaviti u Laboratoriju za nasljedni rak pri Institutu Ruđer Bošković. Voditeljica laboratorija Sonja Levanat kaže da godišnje obave između 10 i 20 testiranja, iako su kapaciteti laboratorija znatno veći, pa se može obaviti i dvjestotinjak analiza.
“U većini europskih zemalja osobama iz rizične skupinu troškove testiranja pokriva njihovo zdravstveno osiguranje, no u nas se testiranje zasad može obavljati samo o vlastitom trošku, po cijeni od 8.800 kuna”, kaže Levanat.
Iako u HZZO-u kažu da se sve DNK analize na nasljedne bolesti, koje indicira liječnik specijalista a izabrani doktor izda uputnicu, mogu obaviti na teret obveznog zdravstvenog osiguranja, to nije slučaj kada je u pitanju genetičko testiranje za nasljedni rak dojke.
“Zahtjev HZZO-u da genetičko testiranje na nasljedni rak dojke uđe u policu zdravstvenog osiguranja trebala bi predati zdravstvena ustanova, no iako je bilo pokušaja HZZO to nije odobrio tako da u Hrvatskoj danas ni jedna od suradnih zdravstvenih ustanova nema odobrenje HZZO-a”, napominje Levanat. Ugovor s Institutom zasad ima nekoliko privatnih poliklinika.
Tko se treba testirati
Po međunarodnim kriterijima, testiranje bi trebale proći osobe s dva ili više srodnika s rakom dojke ili jajnika, osobe s rakom dojke u obitelji prije 50-te godine života, one u čijoj je obitelji rak dojke zabilježen u više od jedne generacije, kao i osobe kod kojih je u obitelji česta pojava raka jajnika.
“Pozitivan rezultat genetskog testiranja ne mora značiti da osoba ima rak i da će ga sa sigurnošću dobiti, nego je to upozorenje da pripada skupini s vrlo visokim rizikom, pa se treba češće kontrolirati i rigoroznije pridržavati preventivnih mjera”, ističe Levanat.
Istraživanje koje su uz pomoć udruga oboljelih proveli dr. Sonja Levanat i njezin tim, a obuhvatilo je 160 osoba iz više od 150 obitelji iz rizičnih skupina, pokazalo je da hrvatska statistika odgovara onoj u svijetu. Trećina svih nađenih mutacija u genima BRCA1 i 2 utvrđena je kod rizičnih osoba, a kod većeg broja njih i prije 25. godine života.
Prije testiranja trebalo bi provesti genetičko savjetovanje tijekom kojeg će liječnik internist ili onkolog, na temelju razgovora i anamneze, utvrditi ima li smisla raditi testiranje kod određene osobe i objasniti joj što bi mogao značiti pozitivan rezultat.
“Liječnik treba procijeniti je li uopće dobro da ta osoba zna pripada li u visoko rizičnu skupinu. Neke ljude to može motivirati da se zaštite redovitim kontrolama, no kod drugih može izazivati stres i paniku te nanijeti više štete nego koristi”, kaže Levanat.
Tekst se nastavlja ispod oglasa