Znanstvenik objasnio što koronavirus radi u tijelu: ‘Nevidljivi neprijatelj koji nam može ući u stanice i hakirati naš genom’

Foto: facebook/Igor Rudan, Getty Images; fotomontaža: narod.hr

Prof. dr. sc. Igor Rudan na svojoj Facebook stranici u tekstovima pod nazivom “Karantena Wuhan” pojasnio je kako je virus dospio do čovjeka i kako djeluje na svog “domaćina”.

> Potvrđen treći slučaj zaraze koronavirusom u Hrvatskoj: U riječkoj bolnici hospitaliziran muškarac

“Sve što čovječanstvo do sada zna o virusima sugerira nam da trenutačno nismo suočeni ni s kakvom kataklizmom koja će nas desetkovati. Nažalost, bit će ipak i umrlih. U globalnom zdravstvu najčešće, nažalost, bude umrlih, a mi se pritom trudimo tek da ih bude što je moguće manje. No, teško će biti izbjeći preranu smrt najprije nekoliko stotina, a s vremenom moguće i nekoliko tisuća ljudi u Kini i ostatku svijeta. Većinom će se raditi o starijim i vrlo starim ljudima koji već pate od plućnih i drugih bolesti. Stvari bi mogle postati gorima, ili čak bitno gorima, tek kada bi sada virus neočekivano mutirao šireći se među desecima tisuća zaraženih – a s vremenom možda i stotinama tisuća. To nije sasvim nemoguće, ali srećom za sve nas, nije ni previše vjerojatno. Također, virus će se nastojati prilagoditi svojim novim domaćinima, a ne ih ubijati, jer to mu nije u interesu”, piše ugledni hrvatski znanstvenik prof. dr. sc. Igor Rudan na svojoj Facebook-stranici u tekstovima pod nazivom “Karantena Wuhan”.

U nastavku donosimo dio njegovih objašnjenja.

“Kada o virusima razmišljamo isključivo iz naše vlastite perspektive, tj. antropocentrički, mi ih se bojimo. Kako i ne bismo? Radi se o nevidljivom neprijatelju, koji nam može ući u stanice i hakirati naš genom. Naš vlastiti imunološki odgovor na njegovu podlu invaziju može ubiti nas same, iako smo inače relativno mladi i zdravi. Međutim, zadnje što virus želi jest učiniti nam neku veliku štetu. Dapače, čim nauči kako skočiti na neku novu vrstu i širiti se u njoj, on nastavlja mutirati, nadajući se da će time domaćinima činiti što manju štetu, ostati neprimijećen, te čitavu tu novu vrstu koristiti dugoročno kao svoj novi rezervoar.”

Virusi vole svoje rezervoare. Jako ih vole, jer u čitavom svemiru, rezervoari su jedina mjesta gdje se osjećaju sigurnima, barem do daljnjega. Baš kao što se i mi, ljudi, osjećamo sigurnima samo na dovoljno toplim kopnenim površinama Zemlje. Naime, nigdje drugdje u Svemiru ni ne možemo preživjeti, rasti i razmnožavati se. Dobro, nekolicina nas je otišla i do Mjeseca, ali brzo su se i vratili. Koliko je poznato, tamo se nisu niti pokušavali razmnožavati. Doduše, tamo se barem nisu morali bojati virusa, jer Mjesec nije virusni rezervoar. Barem se nadajmo.

Virusi, dakle, ne samo da vole svoje rezervoare, nego stalno nastoje stvarati nove. Naime, oni se prilagođavaju drugim vrstama kako bi preživljavali u njima. Ali te vrste stalno izumiru, ne zaboravimo ni to. Zato virusima rezervoara, zapravo, nikad dosta. Pritom, kada mi, ljudi, uništavamo okoliš i smanjujemo broj jedinki drugih vrsta, dok mi sami rastemo u broju, treba znati da postajemo sve zanimljiviji svim mogućim virusima kao rezervoar. Virusi biraju pobjedničke vrste na Zemlji, jer parazitiraju u njihovim stanicama i u njihovu genomu, pa onda i oni opstaju.”

Kako je virus dospio do čovjeka?

“Odradivši skok s neke životinjske vrste na koju ste već bili prilagođeni – neki su isprva pretpostavili da se radilo o zmijama, ali puno vjerojatnije se radi o šišmišima, a sve su to delicije na tržnicama u Wuhanu – eto vas u prvom ljudskom organizmu. U Kini je taj skok vjerojatniji no u npr. Europi ili sjevernoj Americi. U Kini, zemlji s milijardu i četiri stotine milijuna ljudi, dakle četiri cjelokupne Europe ili četiri SAD-a, ništa se ne baca. Tamo će ljudi reći: “Pojest ćemo sve što ima dvije noge osim čovjeka, sve što ima četiri noge osim stola, i sve što ima krila osim aviona”.

Da biste, kao neki virus, mogli zaraziti čovjeka, morate nekako ući u njega – udisanjem u pluća, ili dodirom kroz spojnicu oka, ili ubodom komarca izravno u krv, a onda se tamo vezati na protein na staničnoj membrani nekog tipa ljudskih stanica. Zajedno s tim membranskim proteinom na koji ste se vi, koronavirus, vezali – tj. vašim odabranim “receptorom” – biti ćete “usisani” kao mjehurić u unutrašnjost stanice. Tamo ćete “hakirati” staničnu gensku uputu, tj. DNK u jezgri, kako biste korištenjem ljudske stanične mašinerije za proizvodnju proteina i replikaciju genske upute proizveli masu svojih potomaka. Oni će, raspadom zaražene stanice, izletjeti natrag u krv i vezivati se na nove stanice, i opet sve u krug.

Ključno je, dakle, u prvom koraku, bilo da koronavirus, preživljavajući u šišmišima, mutira na način da se može privezati na neki receptor negdje na površini neke ljudske stanice. Većina virusa ne može učiniti ništa takvo, ali ovaj je, eto, nekako uspio.

Zato svaki virus koji napada ljude ima tzv. “tropizam”, ovisno na koju se vrstu stanica uspije vezati. Virusi hepatitisa vezuju se samo za površinu stanice jetre, a virusi poliomijelitisa – dječje paralize – samo za motorne neurone koji prenose impuls za pokretanje udova. Virusi prehlade napadaju sluznicu nosa, a ovaj koronavirus, čini se, prilagodio se stanicama pluća i tamo izaziva gadnu novu vrstu upale. Na nju nitko od nas ljudi do sada još nije bio u prilici steći imunost, pa smo mu, u nedostatku cjepiva, svi podložni.

Prvo što su kineski liječnici i znanstvenici učinili, kada je postavljena sumnja na novi koronavirus koji uzrokuje upale pluća, bilo je da su očitali genom novog virusa kojeg su izolirali iz nekoliko oboljelih. Taj su slijed podijelili na internetu sa znanstvenicima u cijelom svijetu. To je bilo silno važno, jer je omogućilo da svi u cijelom svijetu mogu odmah u ljudi s upalom pluća potražiti prisutnost baš toga virusa u organizmu, pronalaskom točno te genetske upute. Zahvaljujući napretku genomskih tehnologija, biokemije, telekomunikacija i interneta, već nakon prvih nekoliko dana epidemije virus nije više mogao nigdje nikoga na Zemlji zaraziti, a da ne bude potvrđen i otkriven.

Štoviše, nekoliko je stranica na internetu posvećeno otkrivanju novih slučajeva u realnom vremenu na karti svijeta. To su epidemiološki alati koje nikada u povijesti nismo imali, i koji nam danas otvaraju sasvim nove mogućnosti u suzbijanju pandemija.” – zaključuje akademik Rudan.

Tekstove u cijelosti pročitajte na facebook-profilu Igora Rudana.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr