Uoči spomen-mise na Maclju, u petak 3. lipnja, u Franjevačkom samostanu u Krapini otvorena je spomen-soba 21 ubijenom svećeniku u noći 4. na 5. lipnja 1945. u Maceljskoj šumi. Ideju organizacije spomen-sobe poubijanim svećenicima od komunista treba zahvaliti Udruzi Hrvatska žena iz Krapine, posebice Nadi Petek, počasnoj predsjednici Udruge, Anici Arbanas autorici projekta i Mariji Hlebec, sadašnjoj predsjednici. Na projektu se radilo nekoliko mjeseci, dok su oci franjevci, gvardijan fra Ferdo Posavec i p. Sebastijan Golenić, dali toj ideji punu podršku.
Otvorenje je započelo večernjom svetom misom na svetkovinu Presvetog Srca Isusova, u crkvi Sv. Katarine, a potom se nastavilo u samostanskoj dvorani. Na otvorenju je autorica projekta gđa Anica Arbanas opisala projekt, sadržaj spomen-sobe i literaturu iz koje su crpljeni životopisni i povijesni podaci. Članice Udruge Hrvatska žena iz Krapine, naizmjenično su čitale podatke kao i životopise pobijenih svećenika u Maceljskoj šumi. Svi podaci i razmišljanja nalaze se u samoj spomen-sobi na uvodnom i završnom prikazu, a tu se nalazi i preslik povijesnog zapisa ondašnjeg gvardijana fra Ostijana Ostroognaja, koji je u samostanskoj kronici popisao sve svećenike i opisao sam događaje odvođenja u smrt.
Središnji dio čine zasebne spomen-ploče svih svećenika sa fotografijama i najosnovnijim životopisnim podacima. A u vitrini su izložene krunice, medaljice, džepni satovi koji su nađeni po putu do šume i jame gdje su ubijeni. Te su predmete donijela djeca u samostan poslije pogubljenja, a tumači se da su svećenici znajući što ih čeka željeli ostaviti smjerokaz gdje su završili.
Na uvodnoj ploči stoji zapisano:
“Ovdje ćemo se upoznati s dijelom 20. stoljeća, vremenom Drugog svjetskog rata, koji je zahvatio velik dio Europe kao i ove krajeve u kojima danas živimo. To područje se zvalo Kraljevina Jugoslavija. Drugi svjetski rat je na ovim prostorima trajao od 1941. godine do 1945. godine; službeno je završio 15. svibnja 1945. godine. No, nada da će zlu i patnjama doći kraj, ne traje dugo. Prije 8. svibnja 1945. godine velik broj hrvatskog naroda i hrvatske vojske koja se suprotstavila partizanima (nekoliko stotina tisuća ljudi), a s njima i velik broj svećenika, bogoslova, redovnika i časnih sestara kreću prema Sloveniji i Austriji, sa željom da se tamo predaju Englezima i postanu sigurni od partizanske osvete, iako su partizani sebe nazivali oslobodilačkom vojskom. Umjesto tražene sigurnosti, Englezi ih vraćaju i predaju partizanima na Bleiburškom polju i tada počinje križni put: od Bleiburga – kroz Sloveniju – prema Zagrebu – Bjelovaru sve do rumunjske i makedonske granice te mnogi Hrvati postaju zarobljenici u novoj državi s komunističkim predznakom. Tito, vrhovni zapovjednik partizanske vojske je javno poručio svima zarobljenima da će “u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo koliko traje put do najbliže jame” (Vjesnik, 20. svibnja 1945.).
Đurmanec i Krapina su na tom pogubnom i tegobnom putu bili logori. Kad je tadašnji gvardijan ovog samostana, fra Ostijan Ostrognaj saznao za braću među zarobljenicima, uspio ih je dovesti ovamo, popisati ih i dati im okrjepu i odmor, njima 21-nom. Nisu se smjeli nikuda udaljavati, a svaki su dan odvođeni na razna ispitivanja. Rečeno im je da će ih otpremiti u Varaždin, ali – to je bila varka. U noći 4. / 5. lipnja 1945. godine, oko 22 sata u Krapini je pogašena javna rasvjeta i u toj tami došli su partizani s kamionima, ukrcali sve nesretnike koji su bili ovdje u samostanu i odvezli ih u Macelj na mjesto zvano Lepa Bukva i tamo ih likvidirali. Putem su ih zlostavljali, mučili, ponižavali i prisilili ih da iskopaju jame u koje su ih kasnije strovalili. Svoj posljednji put do smaknuća naši su mučenici označili odbacivanjem krunica, medaljica i komada kordi. Mještani iz obližnjih sela su ih našli i donijeli ovdje u Franjevački samostan gdje se čuvaju i sada se mogu vidjeti, ovdje u ovoj prostoriji. Pred vama su fotografije s osnovnim podacima o našoj braći – mučenicima, koje je u dnevnik samostana sve upisao gvardijan fra Ostijan Ostrognaj, a koji su postali dio naše povijesti.”
Otvorenju spomen-sobe odazvao se gradonačelnik Grada Krapine Zoran Gregurević, sa oba dogradonačelnika Dragutinom Kozinom i Brankom Varjačićem. Iz Krapinsko-zagorske županije izostali su dužnosnici koji su tu također trebali nazočiti, kako bi se izravno upoznali sa zločinima komunizma. U sobi su se nazočnima obratili gvardijan fra Ferdo Posavec, a ispred Udruge Macelj 1945. Damir Borovčak. Sve je snimala kamera HRT-a pa se nadamo kako će i cijela Hrvatska od tog značajnog događaja za Grad Krapinu imati priliku nešto i vidjeti. Na izlazu iz spomen-sobe stoji i knjiga dojmova. Upisi pokazuju da muzej Franjevačkog samostana u Krapini posjećuju hodočasnici iz raznih krajeva Hrvatske, pa će povijesna istina o ubijenim svećenicima na Maclju biti još dostupnija. Ova je spomen-soba bila nužno potrebna jer će se tu svatko moći uz sjećanje i pomoliti za svećenike koji su odavde krenuli na svoju Kalvariju.
A za zaključak najbolje prenijeti riječi autorice Anice Arbanas – Na kraju spomena: “Ovo je samo dio ljudske mržnje. Po pričanju preživjelih s ovog križnog puta, ona se poslužila rukama domaćih ljudi iz Krapine i okolice. Nedvojbeno je da je ovo stravičan zločin koji nije mario za ikakva pravila i konvencije, iskorišteni trenutak u kojem se po naredbi likvidira sve što je hrvatsko, naročito svećenstvo. Svome domaćinu – krvniku, taj zločin je donio dar: osjećaj moći, ubio je čovjeka u njemu a on humanost više neće prepoznati. Danas više nitko od njih nije živ, ali su ih zlodjela nadživjela. Dok su živjeli, zapitajmo se: jesu li im prolazili kroz snove ljudi koje su mučili, ponižavali, gazili, vezali i – jesu li ih pratili krikovi umirućih?!
Mržnja je sestra bahatosti i nametljivosti, voli zasjesti i nikada ne otići – neka im bude! Mi ne želimo suditi, ali ne želimo ni zaboraviti. U ovu sobu ne dopuštamo ući smrti ni zaboravu, jer sve ove žrtve dio su našega bića. Trajno su u stihovima naše hrvatske himne. Do stvaranja nove hrvatske države o ovome se nije smjelo ni progovoriti. Ali već 1992. godine, na inicijativu istinskih domoljuba i humanista, otvoreno je nekoliko grobnih jama u Lepoj Bukvi. Iz jame IV. D izvađeno je 20 prostrijeljenih lubanja i kosti svećenika i franjevaca, te veći broj kostura pobijenih hrvatskih časnika, ruku vezanih žicom. O tim događajima pričali su, poneki i zapisali, sudionici vremena, ljudi iz Krapine i okolnih sela. Među njima su: fra Ostijan Ostrognaj, tadašnji gvardijan ovoga Franjevačkog samostana, preživjeli sudionik križnog puta Fran Živičnjak, crkveni povjesničar mons. dr. Stjepan Kožul, višekratno kažnjavani svećenik u komunizmu don Anto Baković, hrvatski publicist i povijesni istraživač Damir Borovčak, fra Marko Kurolt, fra Marijan Karaula te župnik u Đurmancu (1999. – 2011.) fra Franjo Brglez koji je svim stradalnicima, uz pomoć članova Udruge Macelj 1945. te pomoć i razumijevanje domaće sredine i pojedinaca iz vlasti nove hrvatske države, uspio izgraditi spomen-crkvu Muke Isusove u Maclju.
Macelj je prepun grobnih jama koje još treba istražiti. Svake godine, prve nedjelje u mjesecu lipnju, okupljamo se u Maclju kod crkve Muke Isusove te slavimo svetu spomen-misu za sve pogubljene.”Ovaj spomen na pogubljenu braću fratre, svećenike i bogoslove postavile su članice Udruge Hrvatska Žena Krapina, 2016. godine. Neka Hrvatskim ženama iz Krapine to bude na čast i slavu upamćeno
