Istraživanja pokazuju da je brak najbolje i najstabilnije okruženje za odgoj djece. Ali neki znanstvenici se srame izraziti logične zaključke iz vlastitih istraživanja.
BBC je objavio članak pod naslovom “Postižu li djeca u obiteljima s dva roditelja bolje rezultate?”.
Usmjerili su se na dva istraživanja o odrastanju djece od 2000. godine. Istraživanje o ranjivim obiteljima i dobrobiti djece iz SAD-a pokazalo je da je za djecu koja su odrasla u okruženju u kojem roditelji žive u izvanbračnoj zajednici ili sa samohranim roditeljima, dvostruko vjerojatnije da neće završiti srednju školu. Čak su djeca u stabilnom kućanstvu sa samohranim roditeljem pokazala lošije rezultate u nekim mjerenjima nego djeca vjenčanih roditelja.
BBC-jev članak također je izvijestio o britanskom istraživanju Millenium Cohort, koje je otkrilo porast emocionalnih problema za 16 posto i porast od 8 posto u vezi s ponašanjem djece u dobi od 7 do 14 godina čiji su se roditelji razveli.
Zaklada za brak također je utvrdila da “roditelji koji žive u izvanbračnoj zajednici čine 19 posto svih parova s uzdržavanom djecom, ali čine polovicu svih raspadnutih obitelji” i da “djeca roditelja u braku imaju manju vjerojatnost mentalnih problema [nego djeca roditelja koji žive u izvanbračnoj zajednici]. ”
Dokazi postoje, ali intrigantno je kako su BBC i znanstvenici nervozno iznosili zaključke ovih istraživanja.
U nastavku pročitajte prijevod članka objavljenog na BBC-u:
Znanstvenici istražuju kakav uspjeh u životu postižu djeca u obiteljima s jednim i dva roditelja. Što su otkrili?
Raznolikost obiteljskog života danas je mnogo veća nego prije. Sve veći udio roditelja u Ujedinjenom Kraljevstvu odlučuje se za život u izvanbračnoj zajednici umjesto braka.
Tijekom proteklih 20 godina otprilike jedna petina djece odrastala je u obiteljima sa samohranim roditeljem.
To je odraz velikih društvenih promjena u stajalištima i mogućnostima, od kojih su se neke počele javljati 1960-ih godina, kada su žene počele stjecati sve veću kontrolu nad time kada će roditi djecu.
Dva velika istraživanja u Ujedinjenom Kraljevstvu i SAD-u proučavaju odrastanje djece od oko 2000. godine.
Ova dva istraživanja počinju pružati neke dokaze koji upućuju na to da postoji mjerljiva razlika u prosječnom uspjehu djece u obiteljima sa samohranim roditeljima.
To je vrlo osjetljivo područje i akademski stručnjaci koji se time bave odlučno tvrde da se ovdje ne radi o osudama ili optužbama, već o otkrivanju izazova s kojima se neke samohrane obitelji susreću.
Sara McLanahan bila je samohrani roditelj 10 godina, nakon što je njezin prvi brak završio razvodom.
Sada je profesorica sociologije na Sveučilištu Princeton u SAD-u, gdje nadgleda istraživanje o ranjivim obiteljima i dobrobiti djece (engl. Fragile Families and Child Wellbeing Study).
Pet tisuća djece i njihovih roditelja uključeno je u ovo istraživanje u velikim Američkim gradovima, uglavnom iz obitelji u kojima roditelji nisu u braku.
Izričiti dio istraživanja od samoga početka bilo je proučavanje vrste obiteljske strukture.
„Veliki zaključak do kojega smo prve godine došli bila su velika očekivanja i male mogućnosti,“ rekla je prof. Mclanahan.
Majke su htjele da se očevi uključe i daju veliki doprinos tijekom trudnoće.
S obzirom na to da je istraživanje uključivalo ispitivanike iz velikih gradova, mnogi su roditelji bili slabijeg imovinskog stanja ili stupnja naobrazbe te je veliki udio ispitanika bio afroameričkog ili latinoameričkog porijekla.
Ovo je važno jer su takvi očevi imali problema s policijom i pravosudnim sustavom, te je oko 40% nevjenčanih očeva jedno vrijeme provelo u zatvoru.
Čak i ako uzmemo u obzir financijski nepovoljnu situaciju, navodi prof. McLanahan, podaci ovog istraživanja počeli su pokazivati utjecaj nestabilnosti na život djeteta.
Djeca rastavljenih roditelja bila su sklonija ostvarivanju slabijih rezultata u školi.
Kod djece koja su bila u onome što su znanstvenici ocijenili kao „ranjivu obitelj“, u kojoj su nevjenčani roditelji živjeli zajedno ili je jedan roditelj bio samohran, postojala je dvostruko veća vjerojatnost da djeca neće završiti srednju školu.
Prema riječima prof. McLanahan, podaci su pokazali da je čak i kod djeteta u stabilnom kućanstvu s jednim roditeljem postojala veća vjerojatnost da će ostvariti lošije rezultate prema određenim kriterijima nego dijete vjenčanog para.
„Prisutnost dviju odraslih osoba koje zajednički odgajaju dijete i pružaju mu svoje vrijeme i novac znači da je dostupno više raspoloživih sredstava nego u slučaju kada jedan roditelj samostalno odgaja dijete,“ rekla je.
Profesorica priznaje da istraživanje nije savršeno – na kraju krajeva, to nije eksperiment, već praćenje stvarnog života ljudi.
No ona tvrdi da su unatoč tome zaključci iz ovoga i sličnih istraživanja dovoljno konzistentni da postave pitanja o tome treba li samohranim obiteljima pružiti veću podršku.
Postoje velike razlike između istraživanja o ranjivim obiteljima i sličnom istraživanju provedenom u Ujedinjenom Kraljevstvu.
Godine 2000., 19.000 djece i njihovih roditelja uključeno je u istraživanje o djeci novoga tisućljeća (engl. Millennium Cohort Study).
Zamisao je bila da se životi te djece prate dok ona ne odrastu, pri čemu bi se proučavali brojni različiti aspekti njihovog napretka.
Za razliku od američkog istraživanja, podaci dobiveni u ovom istraživanju pokazuju neznatnu razliku između vjenčanih i nevjenčanih parova, možda zato što ovo veliko istraživanje više predstavlja populaciju kao cjelinu.
Najnoviji zaključci istraživali su utjecaj rastave roditelja u odnosu na dob djeteta.
Kod najmlađe djece utjecaj je bio znatno manji nego u slučaju kada se rastava roditelja dogodila kasnije u djetinjstvu, u dobi od sedam godina naviše.
Svake godine procjenjuju se osnovne vještine djece iz istraživanja, kao što su matematičke vještine i pismenost.
Čini se da djeca samohranih roditelja imaju lošije i osnovne obrazovne vještine i ishode.
„Mjerimo njihovu razinu dobrobiti, simptome depresije, kako se osjećaju, razinu anksioznosti i slično. Najčešće vidimo da postižu lošije rezultate i na toj dimenziji,“ izjavila je vodeća znanstvenica s Instituta za obrazovanje, prof. Emla Fitzsimons.
Čini se da je razlika najveća među tinejdžericama:
- 22% djevojčica u obitelji s dva roditelja u stabilnoj vezi imalo je visoku razinu simptoma depresije
- Kod djevojčica koje su živjele sa samohranim roditeljem, taj se broj povećao na 27%
Međutim, kako znanstvenici mogu biti sigurni u to, s obzirom na brojne financijske izazove s kojima se suočava kućanstvo sa samohranim roditeljem?
Prof. Fitzsimons je rekla: „I dalje postoji razlika između ishoda djece rođene u kućanstvima sa samohranim roditeljem u odnosu na kućanstva s vjenčanim ili nevjenčanim roditeljima, čak i ako se uzme u obzir da oni obično dolaze iz nepovoljnije financijske situacije“.
Akademski stručnjaci tvrde da se ovdje radi o prosječnim rezultatima unutar velikih populacija, a ne o procjeni o pojedinačnih roditelja.
Ni prof. McLanahan ni prof. Fitzsimons ne smatraju da bi njihovo istraživanje trebalo promijeniti složene odluke koje pojedinci donose vezano uz način na koji odgajaju svoju djecu.
No one postavljaju pitanja koja se tiču društva u cjelini o tome što se može učiniti kako bi se pružila veća podrška roditeljima koji na sebe preuzimaju teško breme samostalnog odgoja djece.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
