Na subotnjem Hodu za život u Sisku posebno je odjeknula emotivna poruka koju je poslala Ljubica Oršić, supruga i majka te voditeljica inicijative ‘Najmanji među nama’ udruge Betlehem. Oršić je uputila poruku svim roditeljima koji imaju bolno iskustvo gubitka djece te podijelila s prisutnima i vlastito iskustvo.
Snažno svjedočanstvo Ljubice Oršić prenosimo u cijelosti.
Svako dijete je ljubljeno, željeno i neizmjerno vrijedno
“Moje je ime Ljubica Oršić, supruga sam, majka i danas želim govoriti o onima koji su ‘Najmanji među nama’, o djeci koja su živjela kratko, često samo nekoliko tjedana ili mjeseci pod majčinim srcem, ali čiji je život nama roditeljima više nego dragocjen.
Projekt „Najmanji među nama“ nastao je iz želje da nijedno dijete ne bude zaboravljeno i da nijedan roditelj ne ostane sam u svojoj boli. Vjerujemo da je svako začeto dijete ljubljeno, željeno i neizmjerno vrijedno u Božjim očima, bez obzira na to koliko je kratko živjelo.
Kada roditelji izgube dijete tijekom trudnoće, često ostanu sami sa svojom tugom. Mnogi ne znaju da imaju pravo preuzeti tijelo svoga djeteta i dostojanstveno ga pokopati. Još manje njih zna kome se obratiti, kako proći kroz administrativne postupke i kako pronaći snagu za posljednji oproštaj.
Zato postoji projekt „Najmanji među nama“.
Naša je zadaća pružiti informacije, pomoći u organizaciji, pratiti roditelje kroz najteže trenutke i omogućiti im da svjesno oproste i dostojanstveno isprate svoje dijete u vjeri u ponovni susret i pravi zagrljaj.
Zagrljaj za kojim pate jer svoju bol najčešće opisuju upravo kao prazan zagrljaj.
>Održan Hod za život u Sisku: Mnoštvo mladih i djece, poslane moćne poruke
Diljem Hrvatske 11 grobnica za Najmanje među nama
Danas u Hrvatskoj postoji jedanaest grobnica za djecu koja su izgubila život tijekom trudnoće, spontanim pobačajem. Udruga Betlehem ima dvije grobnice u Zagrebu, a po jednu u Karlovcu, Vinkovcima, Osijeku, Slavonskom Brodu, Đakovu, Sisku, Gospiću i Šibeniku. U Velikoj Gorici grobnica je u fazi dovršetka. Iza svake od tih grobnica kriju se stotine suza, molitava i priča.
Za mene ovaj projekt nije samo organizacija ukopa. On je duboko osoban. I sama sam iskusila bol gubitka djece u ranim trudnoćama.
Kao i mnogi roditelji koji nam se danas javljaju, nosila sam u sebi tugu, pitanja i čežnju.
Čak sam se i razboljela jer se nisam znala nositi s tom boli, a mislila sam da me nitko ne razumije.
Iza svake grobnice barem jedna majka i jedan otac…
Iza svake se nalazi barem jedna majka koja je napokon dobila mjesto na kojem može plakati i zapaliti svijeću svom djetetu.
Barem jedan otac koji je imao priliku reći zbogom.
Barem jedna obitelj koja je pronašla mir u spoznaji da njihovo dijete nije nestalo…
Tada nisam ni razmišljala o tome koliko je važno imati mjesto na kojem možeš stati, pomoliti se i s ljubavlju se prisjetiti svojega djeteta.
Kroz susrete s roditeljima, kroz molitvu i kroz mnoge okolnosti polako se rađala želja da i u Hrvatskoj postoji mjesto gdje će se naši najmanji moći dostojanstveno pokopati.
Oršić: Nakon dostojanstvenog oproštaja dolazi mir
Kad se rodio projekt „Najmanji među nama“, osjetila sam da trebam biti dio tog projekta.
Od tada sam pratila mnoge obitelji kroz njihove najteže trenutke.
Vidjela sam roditelje koji nisu mogli govoriti od boli, majke koje su mislile da nitko ne razumije njihovu tugu i očeve koji su šutjeli, ali im je srce bilo slomljeno.
Ali vidjela sam i nešto drugo.
Vidjela sam kako nakon dostojanstvenog oproštaja dolazi mir, vidjela sam roditelje koji prvi put mogu izgovoriti ime svojega djeteta.
Mnogo sam puta svjedočila gotovo istom prizoru. Na početku susreta roditelji dolaze slomljeni, izobličeni od boli i suza.
Nakon molitve, ispraćaja i ukopa ostaju kraj groba svoga djeteta. Plaču, ali više nisu slomljeni i nemoćni. U njihovim se očima pojavljuje zahvalnost, a često i nada.
Tada ponovno shvatim zašto ovaj projekt postoji.
Moja uloga nije samo organizirati dokumentaciju, kontaktirati bolnice, groblja ili svećenike.
Moja je uloga biti uz roditelje, slušati ih, razumjeti ih i podsjetiti ih da njihovo dijete ima ime, dostojanstvo i mjesto u njihovoj obitelji.
>Pogledajte najbolje prizore s Hoda za život kroz objektiv Stjepana Vege
Dijete nije broj već osoba stvorena iz ljubavi
Moja najveća želja jest da svaki roditelj koji izgubi dijete zna da nije sam, da imaju pravo tugovati, da imaju pravo plakati, da imaju pravo voljeti svoje dijete, bez obzira na to koliko je kratko živjelo.
I želim da kao društvo naučimo prepoznati tu bol i biti jedni drugima oslonac.
Jer dijete nije uspomena koju treba zaboraviti.
Dijete nije broj. Dijete nije „samo nekoliko tjedana trudnoće“, niti nakupina stanica.
To je moj sin.
To je moja kći.
To je osoba stvorena iz ljubavi.
Zato vjerujem da projekt „Najmanji među nama“ nije samo projekt grobnica.
To je projekt dostojanstva. Projekt ljubavi. Projekt milosrđa. Projekt nade.
I dok god postoji ijedan roditelj koji prolazi kroz bol gubitka djeteta, bit će potrebe da budemo uz njega, da ga saslušamo i da mu pomognemo nositi križ koji mu je povjeren.
Hvala vam što ste danas ovdje, što podržavate nerođene i što svojim srcem pomažete da naši najmanji među nama nikada ne budu zaboravljeni.”
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.