Psihologinja i psihoterapeutkinja Gordana Buljan Flander ustupila nam je dva pisma spolno zlostavljanih djevojčica koja pokazuju koliko su njihova iskustva traumatična. Djevojčice u pismima otkrivaju kako osjećaju krivnju ili su uvjerene da su uništile obitelj. Buljan Flander već desetljećima radi s djecom žrtvama trauma, kroz cijelu se svoju bogatu karijeru bavi zaštitom djece, njihovog mentalnog zdravlja i njihovih prava.
U razgovoru za Narod.hr otkrila je da zna emocije spolno zlostavljanje djece do u najsitniji detalj: od srama i osjećaja krivnje, do uvjerenja da su oni sami izazvali zlostavljanje ili uništili obitelj. Upravo to je vidljivo i iz primjera koje nam je ustupila za objavu.
> Maksimalna kazna 12 godina: Zašto je Zagrepčanin osuđen na manje od pola za silovanje djevojčice?
Zlostavljana djevojčica: Mama mi ne vjeruje, pa nikog nemam
Prvo pismo je ono djevojčice žrtve spolnog zlostavljanja od strane očuha. Nakon progovaranja o zlostavljanju, pod pritiskom majke djevojčica je povukla iskaz, a očuh nije završio u zatvoru. Dijete je smješteno u dom za nezbrinutu djecu.
“Želim povući iskaz radi mame jer se oni vole pa ne želim da on bude u zatvoru, a ona bez njega. Sto puta me nazvala u dom i govorila mi da joj oduzimam muža. Sad će mama biti sretna, a i ja ću biti sretnija radi nje. Ja sam kriva što je on sad loš prema njoj. Sve se ono dogodilo, ali mama mi nikad nije vjerovala ni razrednica ni odgajateljica. Često ne mogu po noći spavati jer mi mama ne vjeruje pa nikog nemam. Želim da mama bude sretna pa će onda i mene voljeti“, piše u potresnom pismu.
Stravično iskustvo djevojčice: 11 puta sam pričala o tome što mi se dogodilo
Drugo pismo pokazuje što prolaze spolno zlostavljana djeca – brojna ispitivanja i ponavljanja traumatičnog iskustva, što ih dovodi do osjećaja da su sami krivi.
“Ja sam doživjela silovanje kada sam imala 13 godina, sada imam 15 godina. Prvo sam bila u Klaićevoj bolnici (ginekolog i psihijatar).
Poslije sam bila u poliklinici i tamo sam razgovarala s psihijatrom, psihologom, socijalni radnik.
Poslije sam morala ići na policiju i tamo sam bila ispitivana 4 puta.
Pozvana sam u socijalnu skrb i tamo sam o onome što mi se dogodilo razgovarala 2 puta.
Na sudu sam ispitivana preko video linka jednom. Morala sam ići na vještačenje kod psihijatra i psihologa.
Ukupno sam 11 puta pričala o tome što mi se dogodilo.
Grozno se osjećam zato što moram toliko puta govoriti o onome što mi se dogodilo, a kao da sam ja kriva“, stoji u pismu druge djevojčice.
Strah od progovaranja
Buljan Flander za Narod.hr je pojasnila što prolazi dijete koje odluči progovoriti: “Nažalost, znači da će nerijetko više puta prolaziti kroz ispitivanja i vještačenja. Puno njih mi kaže: „Bolje da nisam nikome rekla.“ Osjećaju se kao da su oni na optuženičkoj klupi, a ne počinitelj.”.
> Kada aktivizam postane paravan: Povezanost LGBT pokreta s pedofilijom
Zbog svega što djeca koja su prošla spolno zlostavljanje doživljavaju, o njima zaključuje: “Oni su preživjeli, heroji. Heroji koji su se usudili progovoriti, nosili tajnu da bi zaštitili obitelj i uspjeli funkcionirati u školi unatoč svemu. Ako im društvo još pokaže da umanjuje njihovu bol, mi ih zapravo ponovno zlostavljamo.”
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.