Dvije majke suočene s istom dijagnozom djeteta: Jedna se odlučila za život, a druga za pobačaj

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Pitanje života i smrti sve češće svodi se na medicinske procjene i strah od budućnosti. Dvije priče — jedna iz Poljske, druga iz Hrvatske, pokazuju koliko različit može biti put koji roditelji izaberu kada se suoče s teškom dijagnozom nerođenog djeteta. Poljakinja Anita, potaknuta negativnim komentarima i nesigurnošću liječnika, odlučila je počiniti pobačaj neposredno prije poroda, u 37. tjednu trudnoće. S druge pak strane, Hrvatica Jasmina Boras izabrala je život. Ona je, oslanjajući se na vjeru, uz pomoć liječnice koja joj je dala nadu, odlučila roditi svog bolesnog sina carskim rezom.

Ove dvije priče razotkrivaju duboku razliku u pristupu životu i patnji. Dok je Anita podlegla strahu i nesigurnosti, Jasmina je izabrala borbu i nadu. Obje su majke prolazile kroz slične medicinske procjene, ali su donijele potpuno različite odluke koje dotiču šire društvene i moralne dileme. Majka koja je izabrala da njezino dijete živi, iako je bolesno, pokazala je kako patnja ima drugo lice, ima smisao. Usprkos teškoj dijagnozi svjedoči o tome kako je moguće biti zadovoljan usprkos poteškoćama. Iako je njezin sin bolestan, živi kao i svi drugi i sretan je.

>Jasmina Boras zahvaljuje na daru života: Nismo prihvatili da Ante neće preživjeti

Poljska priča: Pobačaj u kasnoj trudnoći unatoč zakonskoj zabrani

Nedavno je u Poljskoj pokrenuta istraga protiv liječnice Gizele Jagielske zbog induciranog pobačaja u 37. tjednu trudnoće. U Poljskoj je pobačaj dopušten samo u iznimnim slučajevima. I to kada je život ili zdravlje majke ozbiljno ugroženo, ili u slučaju silovanja i incesta.

Majka Anita, ispričala je kako je nakon dijagnoze osteogenesis imperfecte, bolesti staklenih kostiju njezinog sina Faleka, izgubila povjerenje u liječnike koji su davali različite informacije.

Iako joj je rečeno da je riječ o blažem obliku bolesti i da bi dječak mogao voditi normalan život, komentari studenata medicine i strah od budućnosti poljuljali su je. Bez ozbiljne prijetnje vlastitom životu ili zdravlju, Anita je pod pritiskom liječničkih procjena odlučila prekinuti trudnoću. Također, vlastiti strahovi oko brige za bolesno dijete igrali su značajnu ulogu u njezinoj odluci.

Liječnici, koji su podržavali pobačaj usprkos zakonu koji to zabranjuje, su kao opravdanje naveli rizik za Anitino mentalno zdravlje, iako za to nije bilo osnove. Naime, Anita tvrdi da nikada nije imala suicidalne misli te da je protiv svoje volje bila hospitalizirana na psihijatriji. Na stranu liječnika koji su opravdali pobačaj sumnjivim razlozima, stali su i lijevi mainstream mediji poput Politica.

Svoj čin kasnije je opravdala tvrdnjom da je sina poštedila patnje, ne znajući da je ishod mogao biti potpuno suprotan. Međutim, činjenica da nije bilo trenutačne ugroze zdravlja postavlja pitanje zloupotrebe zakona. Širina interpretacije pojma “ugroza zdravlja” omogućila je izvršenje pobačaja gotovo pred sam porod.

Hrvatska priča: Vjera i hrabrost protiv straha

Slično u Hrvatskoj, Jasmina Boras iz Osijeka suočila se s gotovo identičnom situacijom. U 31. tjednu trudnoće njezina ginekologinja uočila je prijelom na ultrazvuku. Daljnjom obradom otkriveno je više prijeloma i postavljena je rijetka dijagnoza — osteogenesis imperfecta tip 2.c, bolest ”staklenih kostiju”. Riječ je o najtežem obliku ove bolesti. Genetske analize pokazale su da u svjetskoj medicinskoj literaturi nije opisan nijedan preživjeli slučaj s takvim oblikom. Svjedočila je to Jasmina na prošlogodišnjem Hodu za život u Osijeku.

Prva prognoza bila je da njezin sin Ante neće preživjeti porod, a ako i preživi, očekivani životni vijek bio bi najviše 12 mjeseci. Liječnici u Zagrebu predložili su da trudnoća ide prirodnim putem kako bi se dijete tijekom poroda “izlomilo” i umrlo. Međutim, Jasmina i njezin suprug odlučili su se za život.

Srce njihova sina, koje je tako snažno kucalo u njezinu trbuhu, bilo je za njih znak da se vrijedi boriti. “Nismo u to vjerovali. Ja sam Antu osjećala, njegovo srce je kucalo tako jako i brzo”, prisjetila se Jasmina.

Vratili su se u Osijek, gdje su naišli na liječnicu koja je pokazala hrabrost i razumijevanje. Dogovorili su porod carskim rezom u 36. tjednu trudnoće uz pripremljen tim neonatologa. Iako su prognoze ostajale vrlo loše, Jasmina i njezina obitelj, oslonjeni na molitvu, vjerovali su u Božje čudo.

>Ante Boras iz Osijeka poziva vas na ovogodišnji Hod za život

Danas Ante ide u osnovnu školu, govori engleski, uživa u svakodnevnim radostima

Ante je rođen s Apgarovim rezultatom 10/10, što je nevjerojatno za dijete s tako teškom dijagnozom. Premda je imao brojne prijelome i bilo ga je teško i opasno podizati, njegova obitelj ga je čuvala “kao kap vode na dlanu”. Nakon boravka na intenzivnoj njezi i odjela genetike, Ante je otišao kući.

Danas Ante ide u osnovnu školu, govori engleski, uživa u svakodnevnim radostima i pokazuje ogromnu hrabrost i radost življenja.

“On je smisao našeg života, ne samo nas kao roditelja nego i naše šire obitelji i zajednice”, posvjedočila je Jasmina. Ante, vedar, optimističan i hrabar, promijenio je mnoge živote oko sebe na bolje.

“Život je dar”, poručila je Jasmina na Hodu za život. Ohrabrila je sve roditelje koji se možda nalaze pred teškim odlukama da ne gube nadu: “Ako spasimo i samo jedan život bebe i samo jednu dušu majke, postigli smo ono za što vjerujemo da smo tu.”

 

 

Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasa