U podcastu „55 minuta kod Željke Markić“ gostovala je doktorica znanosti Ivana Žebec Šilj. Ivana je završila kroatistiku i filozofiju. Doktorirala je na području povijesti i bavi se znanstvenim radom dugi niz godina. U ovoj je emisiji podijelila svoja iskustva u procesu posvajanja djeteta. Ivana i njezin suprug su nakon 11 godina braka posvojili dijete od 4,5 godine, pripadnika romske nacionalne manjine.
Ivana u razgovoru otvoreno govori o izazovima s kojima su se suočili, o tzv. Instagram roditeljstvu gdje se sve vezano za posvajanje prikazuje u idealiziranom svjetlu. O teškom izboru između potrebe da se uzme vrijeme za zbližavanje sa svojim djetetom i nužnosti da dijete što prije krene na fizikalnu terapiju i druge postupke.
Ivana govori o tome treba li dijete postati središte obitelji ili biti dio obitelji. O tome kako su se njezin suprug i ona na različite načine zbližili s njihovim djetetom. Te što je sve dobila kroz majčinstvo.
Odluka o posvajanju
Posvojenje je svakako jedan lijep način da zaokružite svoju obitelj. U 33. godini sam se udala, prošlo je godinu-dvije i tada smo suprug i ja shvatili da imamo nekakav problem. S obzirom na to da sam imala zdravstvenih problema s endometriozom, računali smo da će nam biti teže začeti dijete. Krenuli smo s liječenjem. I ja sam se još nadala. Međutim, u 37. godini ušla sam u perimenopauzu, kada su nestale nade i mogla sam se pomiriti s time da nećemo imati svoju biološku djecu. Zatim smo dugo razmišljali o posvojenju djeteta.
Suprug i ja smo bili uspješni u svojim karijerama, imali smo skladan odnos ali osjećali smo potrebu za nečim više. Dijete ipak silno obogaćuje život. Ne govorim samo u perspektivi obitelji. Nego i pojedinca.
>Narod.hr doznaje koliko je bolesne i starije djece koja čekaju posvojenje u Hrvatskoj
Procedura posvajanja
Zatim smo krenuli u proceduru posvajanja i obratili se Centru za socijalnu skrb. Slijede razna testiranja i ispitivanja uvjeta. To je dosta detaljan postupak. Kada ga prolazite onda to smatrate normalnim. Potom odlazite u školu za posvojitelje. Tamo se pak susrećete s drugom stranom posvojiteljstva. Govori se i o problemima prilikom posvojenja. I razlozima zašto je taj proces tako dugačak i složen.
Prvi susreti s djecom
Mi smo u motivacijskom pismu napisali da smo spremni posvojiti više djece. U registru smo naveli da smo spremni na posvajanje djeteta koje je pripadnik romske nacionalne manjine i na dijete koje ima eventualno blaže zdravstvene poteškoće. Prvi puta su nam se iz Centra javili 2020. Godine. Za dvoje djece koja su imala između 9-10 godina. Mi smo ondje otišli. Tada smo shvatili da Centar za socijalnu skrb nije prisutan stalno u životima te djece.
Upoznali smo djecu i njihovu udomiteljicu. I zaključili da to nije za nas. Riječ je bila o djeci koja su dugo bila u toj udomiteljskoj obitelji. I bili su iznimno vezani za svoju udomiteljicu. I ona za njih. Oni su živjeli u sasvim drugačijim okolnostima, u ruralnom području. Brinuli smo se da bismo ih „čupali“ iz nečega gdje im je u stvari dobro. Zatim su nas zvali za drugo dijete, to je bio dječak. Međutim, mi nismo bili izabrani za njega.
Susret s njihovim djetetom
Zatim su nas zvali iz Centra, rekli su nam da imaju dijete od 4 i pol godine i da misle da bi po našem profilu odgovarali tome djetetu. Radi se o djetetu pripadnika romske manjine. Znali smo da kod djeteta postoje i zdravstvene poteškoće. Bila sam jako uzbuđena prije upoznavanja s djetetom.
Brinula sam se hoću li se ja njemu svidjeti. Prilikom upoznavanja preplavili su me različiti osjećaji. Od toga da sam izvan sebe od euforije. Do onoga mogu li ja to? Sad treba ili skočiti ili se povući. Dijete tada nije puno govorilo. Samo se sjećam jednog trenutka. Kada je ono došlo do mojeg muža, naslonilo se i ušlo mu u zagrljaj. Tada sam si rekla – da, je to to. Ne mogu reći da sam ja odmah kliknula s djetetom, ali moj muž Igor jest.
Zdravstvene poteškoće djeteta
Dijete smo posjećivali nekoliko mjeseci dok nije prešlo kod nas. Počeli smo primjećivati kako dijete zaista ima poteškoće koje su spomenuli u Centru. Naše dijete izgledalo je sasvim normalno. Ali ima poteškoće. Neurorizično je. Ima poteškoće u govoru, razumijevanju, motoričke poteškoće koje su sada u jednom velikom poboljšanju.
Pružalo je otpor kod odlaska na spavanje. Ili hranjenja. Nismo znali je li to posljedica trauma kroz koje je dijete prolazilo. A saznali smo da jest posljedica neurorizika.
Nedovoljna podrška Centra za socijalnu skrb nakon posvojenja
Kod posvajanja djeteta s poteškoćama, mi posvojitelji se nađemo u problemima. Jer, neke stvari moraju se riješiti do vremena kad dijete treba krenuti u školu. Tada ste u vremenskom tjesnacu. Odnosno u dvojbi trebate li dijete voditi na terapije dok još nemate razvijenu međusobnu privrženost. Pitate se na čemu biste trebali raditi. Sustav nam nije davao nikakvu potporu u tom procesu. Nadzirali su. Ali nisu podupirali. To najviše zamjeram u tom cjelokupnom procesu posvojenja. Izostaje ta podrška.
Nedovoljne upute o terapijama, pravima unutar zdravstvenog sustava
U sklopu rane intervencije u djetinjstvu, dijete je dobilo različite vrste terapija, od logopeda, psihologa, radnog terapeuta… Mi smo s tim nastavili u ustanovi gdje je dijete prije išlo, u drugom gradu. Htjeli smo se prebaciti u Zagreb, ali nismo znali kako.
Tad se sudarate sa sustavom. Imate dokumente na stare podatke o djetetu. Trebate izvući nove dokumente. Nitko nam ranije nije dao upute za to. Sustav nas nije upozorio dovoljno dobro i na dovoljno jasan način. Socijalni i zdravstveni sustav nisu povezani. Funkcioniraju paralelno. Mislim da bi u ovom slučaju trebali biti. Jer, zbog nepovezanosti sustava, čekali smo na neke terapije. Mi kao korisnici sustava preko socijalnog sustava imamo pravo na razne terapije. A moj Centar me nije upozorio na to. Mi zapravo najviše trebamo podršku nakon posvojenja. I to je ključno ovih prvih godinu dana. Kad lovite konce.
Razlog brzog završetka procesa posvojenja
Mislim da je ključni razlog zašto smo mi tako brzo prošli proces posvojenja, to što smo mi naveli da smo spremni posvojiti i dijete sa zdravstvenim poteškoćama, dijete koje je starije ili dijete nacionalne manjine. Moja preporuka je da potencijalni posvojitelji razmisle o tome mogu li i oni posvojiti takvo dijete. To roditeljstvo je divno. Tu zaista nema razlike. Jer u konačnosti ljubav je ista.
Ivana prije godinu dana i danas – zaokret za 180 stupnja. Prije sam bila usredotočena na sebe, svoj posao, a sada to pada u drugi, treći, četvrti plan. To je jedna velika i teška promjena. Ali, lijepo je. Drugačije i ispunjenije.
Tekst se nastavlja ispod oglasa