Ljeto je pri kraju, polako dolazi jesen… ove godine je puno ranije počelo padati lišće sa drveća. Kćer mi je imala petnaesti rođendan… ne znam što me više smara… to što sam sve starija a oni sve veći (rado bi da su još uvijek male bebe a ne veći od mene) ili što znam da je nakon njene fešte počela škola…
Vraćamo se u normalu. Trebali smo se odmoriti, no nismo. Ljeto je bilo jako aktivno, pa mislim da svatko od nas očekuje od početka škole svoj način odmora napokon, uz malo samoće pa makar se ona događala na tramvaju daleko od svih drugih ukućana…
> Mama za 5: ‘Ponekad za Njegove darove treba nekoliko trenutaka da ih vidimo’
> Mama za 5: Klasne slike velikih obitelji u Hrvatskoj
Bogu hvala ove godine nemamo prvašića. Imali smo zadnje dvije godine. Već tradicionalno, dan prije prvog dana škole, razbole se. Ni manje ni više, zaraze se anginom pa sve propuste… i doček na prvi dan i euharistiju i cijeli tjedan škole, pa ulete kao padobranci u svoje razrede. Mislim da nas to čeka za dvije godine. Ove godine nije na listi događaja. Jedan problem manje. Čim škola završi ja već krećem u pripremu za sljedeću. Lakše je tako obzirom da ih je puno. Trenutno pet školaraca. Troje su samostalni pa oko njih skoro ništa ne trebam, dvojica su treći i drugi razred i oni su mi baš pravi mali izazovi.
Svakodnevni izazovi
Ove godine kiksam u svemu, pa tako i u pripremama. Nema veze, nije baš da sam išla zadnji dan… skoro sve je već spremno… ooooosim mojih živaca i strpljenja. Ne znam kako je kod vas, no školovanje sinova mi već sad treću godinu zaredom donosi prave izazove. Svakodnevne. Evo, priznajem da ih nisam u stanju naučiti da čuvaju i spremaju svoje stvari. I to već treću godinu za redom.
Hodala sam po dućanu drhteći.. misleći, koliko gumica za brisanje moram kupiti jer znam da će se već prvi dan iz škole vratiti sa praznim pernicama. I zbog toga sam sretna, jer barem su pernice tu. Prošle godine je jedan od njih uspio izgubiti i papuče. Papuče. Okrenula sam cijelu školu naopačke i nisam ih nigdje našla. Pa jakna, pa hoodica od uniforme, pa majice ?!?! Pa ponovno kupimo papuče pa ih opet nema za tjedan dana. Šiljila isto gube na dnevnoj bazi… flomastere, bojice i ljepila.
Ponekad i školske torbe jednostavno ostave ispred škole ili u dućanu ili ispred dućana ili negdje…. prošli put sam već stigla doma kad sam primijetila da jedan od njih nema torbu. Na kraju, jedino sam uspjela doći do ravnatelja… “eto, molim vas da pospremite mom sinu torbu…” Bogu hvala na našem ravnatelju Marinu i tolerantnim učiteljima i mentorima koji sudjeluju u obrazovanju i odgoju naše djece pa nije problem sačuvati stvari, pronaći papuče i po stoti put u bilješke u e Dnevniku napisati “nema zadaće” ili “nema pribor” ili kad već pređe van svake kontrole pa šalju po ne znam koji put lijep mail… “Oprostite, F nema zadaće već nekoliko puta a i ne nosi pribor…”
Dok učitelj možda misli da ja ne brigam… već po ne znam koji put objašnjavam i govorim što i kako trebaju. Sada kada ovo pišem pada mi na pamet da bi trebala provjeriti i stanje dugovanja prema knjižnicama. Pitanje je što će me dočekati. Može biti ili duga ili srčani udar. Vjerojatnije je ovo drugo, kao i obično. Zanimljivo, da u tim raspravama zašto netko nešto nije vratio xy mjeseci dolazimo do toga da je netko drugi posudio na nečiju iskaznicu jer prvi i peti nemaju iskaznicu.
Zahvalnost i za takve situacije
Izgubili je prije pet godina i nikad je više nisu našli niti zatražili novu. All zato imaju druga i treća svoje kartice pa se posuđuje na njihove a četvrti je uvijek nekako kriv. A ako nije četvrti kriv onda sam, naravno, kriva ja, jer ih nisam podsjetila, nisam ih odvezla i slične isprike… jer za knjižnicu trebaju majku da ih vozi a za druge atrakcije dostatan je i ZET.. on vozi na sva super mjesta osim u knjižnice ili recimo na neka daleka mjesta gdje se vade đački pokazi…
Najlakše bi mi bilo sve napraviti umjesto njih. Bila mi i mirnija. I odmornija. I vjerojatno manje živčana. Ovako, nadam se. Samo se nadam, da su sve ove godine muke donijele barem malo ploda… inače već razmišljam na koji način mogu sve privezati za njih jer ne znam imam li snage voditi te borbe narednih mjeseci. I opet, Bogu hvala neka mi je to stres. Treba imati zahvalnost i za takve situacije. Uče i nas majke. Odgajaju.
Kaže “Kovačnica 333” pod Ti to možeš
Najbolje očitovanje zahvalnosti prema Bogu jest u tome da žarko ljubimo svoje stanje njegove djece.
*Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
