Mama za 5: Klasne slike velikih obitelji u Hrvatskoj

Prošlo je oko godinu i pol od članka kojeg sam pročitala u nekim našim dnevnim novinama a temelji se navodno na istraživačkom radu klasne slike u Hrvatskoj, kažu najnovije istraživanje onda, kraj 2020., pod nazivom “Društvena stratifikacija u Hrvatskoj” pod budnim oko voditeljice sociologinje dr. sc. Karin Doolan.

Šteta je da se tako klasificiramo, rangiramo odnosno dijelimo na one koji vrijede više i one koji vrijede manje, pogotovo u prikazanoj piramidi koja je preuzeta s ovog linka. I ne samo da se dijelimo na one koji vrijede i na one koji ne vrijede već je u njihovoj shemi, sličici, iscrtano niz laži… ali do toga ćemo doći.

Kao majku koja mora u današnje vrijeme odgojiti trenutno njih devetero…

Kao majku koja mora u današnje vrijeme odgojiti trenutno njih devetero, u zajedništvu s njihovim ocem, zaista me zabrinjavaju činjenice naših života koje trenutno živimo. Kada se više nego ikada poziva na jednakost između spolova i između tzv. rodova opet nailazimo nejednakost zbog financijskog statusa i razine školovanja (ne intelekta, već školovanja).

Pa tako dolazimo do toga da moramo biti ravnopravni s nekim tko se osjeća kao “travka na pašnjaku” i to mu je trenutan rod obzirom se tako osjeća (ne, stvarno je tako, ne izmišljam) ali umirovljenike ćemo staviti na najnižu razinu klasifikacije karakterizirajući ih kao one koji ništa ne daju (više) nego samo uzimaju, ne uprihođuju ništa osim što su na teret svih nas koji uplaćujemo mirovinsko. Da li su nam zaista potrebni? Ili, ćemo pomalo proširiti vidike prema zapadnim zemljama i legalizirati eutanaziju čim prije da se i toga riješimo? Oko 9% njih je zaista pozamašna brojka od ukupnog broja stanovništva. Što ne?

Na vrhu piramide je naravno elita s visokom plaćom. Kažu elita ne može biti svatko. Nije važno samo školovanje već i radna pozicija, odnosno koliko se probio kroz život često gazeći sve oko sebe – od nepoznatih pa do prijatelja i obitelji a na kraju čak gazeći i sam sebe samo da bi se dokopao blaga ovog svijeta. Ne kažem da je uvijek tako, ali mnogi će se složiti da je u većini slučajeva baš tako.

Srednja klasa je prikazana kao klasa koja stalno juri

Srednja klasa je prikazana kao klasa koja stalno juri, muškarac u trku koji je odvojen od žene koja sjedi za računalom, okrenuti leđima jedna drugome. Nije to tako prikazano bez razloga. Danas, u radničkoj klasi je upravo tako. Ujutro, kada ti jednom dan krene – taj trk, taj sprint s preprekama ne prestaje do kasno u noć, kada obitelj u neko gluho doba dobi trenutak za zajedništvo, ne mogu ostvariti jer su preumorni od količine prekovremenih sati i kasnog dolaska s posla koje im je omogućio taj vrh piramide, ta elita. Naravno, tu bude jako često i bez financijske satisfakcije koje ostaje u pustim obećanjima elite.

Radnička klasa mi je najveći hit. Podsjeća me na one loše viceve koji kažu vidi jedan radi a trojica gledaju kako jedan radi i svi dobivaju plaću za to. Prikazani su kao “ekipa koja samo zuji naokolo” i nešto malo popravi bušilicom… ostali ne znaju kuda bi točno s osobom, da li su krenuli negdje ili su tek stigli?

I tako dolazimo do najniže klase, već spomenutih umirovljenika koji su duže vrijeme kamen spoticanja, i velikih obitelji. Obitelji koje su prikazane na najgori mogući način. Majka koja izgleda kao raščupana pijanica s tek rođenom bebom u naručju. Otac čije lice odiše umorom, prijezirom, žaljenjem, težinom dok ih djeca navlače i razvlače na sve strane, naravno aludirajući na to osim što su vjerojatno “glupi i idioti” nemaju dovoljno novaca za sve potrebne stvari današnjice a i ti roditelji nemaju svoj život i brak im je ionako koma. Užas, kako samo mogu tako? Naravno da spadaju u nižu klasu, gdje drugdje bi se mogli smjestiti.

Danas se borimo za razne jednakosti osim za ove koje su nam najvažnije u životu

Danas se borimo za razne jednakosti osim za ove koje su nam najvažnije u životu.
Učim svoju djecu da je svaki od nas važan na ovom svijetu bez obzira na izgled, status, inteligenciju, nivo obrazovanja… Nisu svi imali isti start svojim rođenjem, niti su odrastali u istoj okolini, niti su imali iste šanse – svatko je došao iz svoje obiteljske situacije; obitelji koja mu je pružila ono što je mogla i ono što je znala.

Tako da, u toj piramidi svi smo važni… jer elita ne može bez radničke klase, niža klasa ne može srednje klase itd… isprepleteni smo na sve moguće načine što smo mogli vidjeti i ovih dana, u Zagrebu, kada nam se počelo nakupljati smeće po ulicama koliko je taj djelatnik čistoće važan koji u poniznosti radi svoj posao. Koliko je važan onaj koji kosi i održava zelene površine. Možda to ne vidimo dok se ambrozija ne rascvjeta pa onda ipak molimo i prosimo da dođe neka dobra duša pokositi da se bar malo ta alergija umiri.

Učim svoju djecu da ne čekaju da nešto osjete na svojoj koži kako bi cijenili onog drugog koji im je to omogućio – čiste ceste i kante, frizure, pedikure, manikure, masaže, fasadu na kući, toplu vodu na pipi, popravljenu perilicu, pločice na terasi… da uvijek budu pristoji i zahvalni na svemu što im je dano. Na stvarima koje posjeduju, na hrani koju imaju, na ljudima koji ih okružuju. Pa čak ako su u najnižoj klasi smješteni “prema struci” da zadrže svoje dostojanstvo, samopouzdanje i zlatnu dušu. I to bez obzira koliko će ih drugi ponižavati, vrijeđati i izbjegavati samo zato što dolaze iz velike obitelji.

Kaže Josemaria Escriva u Kovačnici
Kako da ne bih uzeo tvoju dušu
to čisto zlato –
i stavio je u vatru kovačnice,
da ju obrađujem vatrom i čekićem,
dok iz toga sirova zlata ne nastane
sjajan ukras
koji treba darovati mojemu Bogu?
Tvojemu Bogu?

> ’55 minuta’ s Marijom Lukačin: 37 godina, 9 djece, suvlasnica uspješne IT tvrtke…

*Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.