Sve više roditelja danas govori da više ne mogu postaviti granice vlastitoj djeci. Djeca vrtićke dobi poručuju da mogu raditi što žele, a roditelji se boje reći „ne“. Prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander upozorava da problem nije u djeci, nego u odraslima koji su, u strahu da ne pogriješe, počeli odustajati od svoje roditeljske uloge.
Posljednjih godina, kaže prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, klinička psihologinja i psihoterapeutkinja, sve češće susreće roditelje koji dolaze po pomoć jer smatraju da više nemaju autoritet nad vlastitom djecom.
> Buljan Flander: Kad djetetu umre bliska osoba ne štitimo ga šutnjom, nego istinom i prisutnošću
Buljan Flander: To nije problem djece, nego problem odraslih
„Roditelji mi govore: ‘Ja mu ništa ne mogu’, ‘Sve smo pokušali’, ‘On jednostavno ništa ne sluša’ ili ‘Ne možemo ga natjerati’. Istovremeno, ispred mene sjedi dijete od tri, četiri ili pet godina koje vrlo ozbiljno govori: ‘Ja mogu raditi što želim’, ‘To je moje pravo’, ‘Nećeš mi ti govoriti što ću raditi’ ili ‘Ne moram nikoga slušati’. Prije dvadesetak godina takve su se izjave uglavnom mogle čuti od adolescenata. Danas ih čujemo od djece vrtićke dobi. I to nije problem djece, nego problem odraslih“, ističe Buljan Flander.
Kao ilustraciju navodi nedavni susret s roditeljima četverogodišnjeg dječaka koji su joj rekli da više ne znaju što učiniti jer dijete odbija pospremiti igračke, ugasiti televizor, doći za stol kada ga pozovu te burno reagira kada nije po njegovom.
Dok su roditelji opisivali problem, dječak je hodao po ordinaciji, uzimao stvari sa stola i bacao ih po prostoriji. Kada ga je majka zamolila da ih vrati, odgovorio je kratko: „Neću“, nakon čega je nastavio razbacivati papire i flomastere.
„Majka se nasmiješila i rekla: ‘Vidite kako je tvrdoglav. Nitko mu ništa ne može.’ Ja tada nisam vidjela tvrdoglavo dijete, nego dijete koje je naučilo da nitko zapravo ne misli ozbiljno kada postavlja granice“, kaže psihologinja.
> Buljan Flander: Ako pustimo djecu da dobiju sve što hoće, nismo ih pripremili za život
Roditelji nikada informiraniji, ali ni zbunjeniji
Prema njezinim riječima, današnji roditelji više nego ikada žele biti dobri roditelji. Čitaju stručnu literaturu, slušaju podcaste, prate edukacije i traže savjete. Međutim, istodobno su izloženi ogromnoj količini poluinformacija i pojednostavljenih poruka o odgoju.
„Društvene mreže pune su sadržaja koji roditeljima poručuju da gotovo svaka granica može narušiti djetetovo samopouzdanje, da će svaka frustracija ostaviti posljedice, da je poslušnost zastarjeli koncept te da dijete treba sudjelovati u donošenju gotovo svih odluka koje se tiču njegova života. U tom mnoštvu savjeta došli smo do toga da smo se počeli bojati riječi ‘ne’, kao što smo se počeli bojati biti autoriteti svojoj djeci. Zapravo smo se počeli bojati odgajati djecu“, upozorava.
Posebno ističe kako se danas gotovo ne može izgovoriti riječ „kazna“ bez negativnih reakcija.
„Govorimo o posljedicama, logičkim posljedicama, sankcijama ili drugim eufemizmima. Imam osjećaj da smo toliko zaokupljeni terminologijom da smo zaboravili bit i da problem nije u riječima, nego u tome što se sve češće bojimo postaviti granicu.“
Buljan Flander: Odgoj nije trauma
Buljan Flander smatra da se često i sasvim uobičajeni odgojni postupci pogrešno proglašavaju štetnima.
„Kad roditelj kaže: ‘Ako pospremiš sobu, idemo na igralište. Ako ne pospremiš, danas nećemo ići’, nerijetko čujem da je to ucjena i da je loše za razvoj djeteta. Nazovimo to kako god hoćemo, no to je odgoj i priprema za život.“
Podsjeća kako život funkcionira upravo na principu posljedica.
„Ako ne učimo, nećemo položiti ispit. Ako ne dolazimo na posao, izgubit ćemo posao i nećemo dobiti plaću. Ako ne poštujemo druge ljude, narušit ćemo odnose. Odgoj nije zaštita djece od svih neugodnih posljedica nego priprema za život u kojem posljedice postoje.“
Govoreći o dječjim pravima, naglašava da djeca imaju pravo na zaštitu, sigurnost, ljubav, poštovanje, obrazovanje i dostojanstvo, ali ne i pravo upravljati cijelom obitelji.
„Ponekad imam dojam da smo pravo djeteta na odgoj bez batina zamijenili pravom djeteta na odgoj bez granica, a pravo na mišljenje zamijenili idejom da dijete mora odlučivati o svemu. A to nikako nisu iste stvari.“
> Buljan Flander upozorava na zamke modernog roditeljstva: ‘Djeca ne trebaju život bez prepreka’
Dijete treba biti saslušano, ali roditelj treba voditi
Jedna od najvažnijih poruka koju ističe jest da granice nisu suprotnost ljubavi.
„Dijete treba biti saslušano i uvaženo, ali roditelj treba voditi. To nije traumatizacija djeteta, nego roditeljska odgovornost. Djeca trebaju slobodu unutar granica, a ne slobodu bez granica.“
Dodaje kako postavljanje granica djetetu šalje važnu poruku.
„Kada roditelj postavlja granice, time mu poručuje da je odrasla osoba koja će preuzeti odgovornost, da se dijete može osloniti na njega i da ne mora samo nositi teret odlučivanja.“
Često, kaže, od roditelja čuje rečenice poput: „Ne želim da me se dijete boji kao što sam se ja bojala svog oca“ ili „Ne želim biti stroga kao moja majka“.
„Uvijek im odgovorim isto: između straha i potpune odsutnosti granica postoji ogroman prostor zdravog roditeljstva. Dijete ne treba roditelja kojeg će se bojati, ali ne treba ni roditelja koji se boji djeteta.“
Buljan Flander: Frustracija nije trauma
Buljan Flander upozorava da je posljednjih godina riječ „trauma“ postala toliko raširena da se njome često opisuju i potpuno normalna životna iskustva.
„Nezadovoljstvo nije trauma, frustracija nije trauma, čekanje nije trauma, kao što ni odgoda želje nije trauma. Naprotiv, upravo kroz male svakodnevne frustracije djeca razvijaju otpornost koja će im trebati cijeli život.“
Smatra da društvo sve češće pokušava djecu zaštititi od tuge, razočaranja, čekanja i neuspjeha.
„Međutim, upravo kroz te svakodnevne izazove razvijaju se strpljenje, otpornost, samokontrola i osjećaj kompetentnosti. Ne pripremamo djecu za život tako da uklonimo sve prepreke ispred njih, nego da ih naučimo kako ih prijeći.“
> Buljan Flander: Kako djeca postaju psihički snažna?
Kada djeca preuzmu vodstvo
Pozivajući se na knjigu Birajte roditeljske bitke psihologinje Bonnie Maslin, Buljan Flander podsjeća kako se još prije više od dvadeset godina upozoravalo na posljedice roditeljstva bez jasnih granica.
Maslin je opisivala kako djeca postupno mogu preuzeti moć u obitelji ne zato što su zločesta, sebična ili manipulativna, nego zato što odrasli, iz straha od sukoba, osjećaja krivnje ili želje da budu voljeni, odustaju od svoje roditeljske uloge.
„U stručnoj literaturi i medijima takva se djeca često opisuju izrazom ‘mali tirani’, ne zato što su loša djeca, nego zato što su ostala bez onoga što im je najpotrebnije – jasnog vodstva odraslih.“
Naglašava kako svako dijete testira granice i da je to normalan dio razvoja.
„Kada dijete odbija poslušati, ono često ne pita samo može li dobiti ono što želi. Ono zapravo pita: ‘Jesi li dovoljno jak da me vodiš?’, ‘Postoji li netko tko zna što radi?’ i ‘Mogu li se osjećati sigurno uz tebe?’“
Kada roditelj svaki put popusti, upozorava, dijete ne dobiva osjećaj slobode, nego nesigurnosti.
„Duboko u sebi zna da nije spremno upravljati svijetom odraslih. Djeca trebaju strukturu, predvidivost i granice, a iznad svega trebaju odrasle koji će ostati odrasli. Kada roditelji izgube vodstvo, djeca ne postaju slobodnija, već usamljenija.“
Posljedice se vide posvuda
Prema njezinim riječima, posljedice nedostatka granica danas su sve vidljivije.
„Sve više djece teško podnosi frustraciju, teško prihvaća odbijanje, teško čeka svoj red i teško poštuje autoritet učitelja, odgajatelja ili roditelja. Ne zato što su se današnja djeca sama po sebi promijenila i postala lošija. Današnja djeca jednako trebaju granice kao i generacije prije njih. Promijenili smo se mi odrasli.“
Zbog toga smatra da je vrijeme za preispitivanje odgojnih trendova.
„Možda je vrijeme da se zapitamo jesmo li u želji da budemo bolji od prethodnih generacija otišli predaleko u drugu krajnost. Jer između autoritarnosti i permisivnosti postoji prostor zdravog roditeljstva, u kojem djeca imaju pravo na emocije, ali ne i na sva ponašanja.“
„Djeca trebaju roditelje koji imaju hrabrosti biti roditelji“
Nakon više od četrdeset godina rada s djecom i roditeljima, Buljan Flander kaže da nije upoznala dijete koje je patilo zato što su mu roditelji postavili razumnu granicu.
„Ali upoznala sam puno djece koja su patila zato što odrasli nisu preuzeli odgovornost biti odrasli.“
Zaključuje kako djeca ne trebaju savršene roditelje niti roditelje koji će ispuniti svaku njihovu želju.
„Trebaju roditelje koji imaju hrabrosti biti roditelji i koji mogu reći: ‘Razumijem da si ljut i da ti se ovo ne sviđa. Ali moja je odgovornost da te vodim. Neću ti dozvoliti da se neprimjereno ponašaš’.“
Djeca se, dodaje, ne osjećaju sigurno zato što mogu raditi što žele.
„Dijete koje ponekad kaže ‘Mrzim te!’ zato što smo mu postavili granicu nije izgubilo ljubav prema roditelju. Ono je upravo dobilo ono što mu je potrebno – odraslu osobu koja ga dovoljno voli da ga vodi.“
Najvažnija poruka, zaključuje, ostaje jednostavna:
„Najsigurnije dijete nije ono koje može raditi što želi, nego ono koje zna da uz sebe ima odraslu osobu koja zna kamo ga vodi. A to počinje granicama, koje nisu suprotnost ljubavi, nego jedan od njezinih najvažnijih izraza.“
> Buljan Flander: Djeca nisu problem – kriza je u odustajanju odraslih
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.