Buljan Flander: Kad djetetu umre bliska osoba ne štitimo ga šutnjom, nego istinom i prisutnošću

Smrt bliske osobe jedan je od najtežih trenutaka za svaku obitelj, a odrasli se tada često suočavaju s dodatnim pitanjem – kako zaštititi dijete od boli gubitka. Upravo iz najbolje namjere mnogi roditelji i članovi obitelji počinju govoriti tiše, izbjegavaju spominjati preminulu osobu, šalju dijete da se igra ili odgađaju razgovor o smrti čekajući “pravi trenutak”. No djeca vrlo brzo osjete da se dogodilo nešto veliko i bolno. Kada im odrasli ne daju istinu, ostaju sama sa svojim strahovima, maštom i pitanjima. Kako ističe psihologinja prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, djecu ne štitimo šutnjom, nego istinom i prisutnošću.

> Buljan Flander: Kako djeca postaju psihički snažna?

Jedan od najvažnijih stručnjaka za dječje tugovanje, Atle Dyregrov, godinama upozorava da upravo nejasnoće i tajne kod djece često pojačavaju tjeskobu. Djeci nisu potrebni svi detalji, ali trebaju dobiti jasnu i dobno primjerenu istinu. Zato se ne preporučuje koristiti izraze poput “zaspao je”, “otišao je” ili “izgubili smo ga”, jer ih djeca mogu shvatiti doslovno i dodatno se zbuniti ili uplašiti.

Djeca ne prolaze kroz tugu uredno i linearno

Umjesto toga, djetetu treba jednostavno i smireno reći: “Djed je umro. To znači da više ne diše, ne govori i neće se vratiti, ali ćemo ga se sjećati i o njemu smijemo govoriti.” Važno je da tu informaciju djetetu kaže osoba kojoj najviše vjeruje – roditelj, skrbnik ili druga bliska odrasla osoba. Dijete tada ne pamti samo riječi, nego i osjećaj sigurnosti, prisutnosti i podrške.

Psihijatrica Elisabeth Kübler-Ross poznata je po modelu faza žalovanja – poricanju, ljutnji, tuzi, pregovaranju i prihvaćanju. Međutim, suvremena psihologija danas jasno pokazuje da djeca ne prolaze kroz tugu uredno i linearno. Dijete može u jednom trenutku plakati, a već u sljedećem se igrati ili smijati. Može više puta postavljati ista pitanja ili djelovati kao da je “dobro”. To ne znači da ne tuguje. Djeca, objašnjavaju stručnjaci, tuguju u valovima.

> Buljan Flander: Djeci ne treba savršena majka, nego dovoljno dobra majka

Sudjelovanje djece na pogrebu

Psiholog i autor David Kessler, koji je godinama surađivao s Kübler-Ross, posebno naglašava da tuga nije znak slabosti, nego nastavak ljubavi. “Tuga je ljubav koja nema kamo otići”, jedna je od njegovih najpoznatijih misli. Cilj zato nije da dijete “prestane tugovati”, nego da nauči živjeti s gubitkom, dok uspomene, osjećaj povezanosti i ljubav prema preminuloj osobi ostaju dio njegova unutarnjeg svijeta.

Jedno od najčešćih pitanja roditelja odnosi se na sudjelovanje djece na pogrebu. Današnje stručne preporuke uglavnom ističu da dijete može sudjelovati ako to želi, ako je pripremljeno i ako uz sebe ima sigurnu odraslu osobu. Pritom nije presudna samo dob djeteta, nego način pripreme i osjećaj sigurnosti. Dijete bi unaprijed trebalo znati gdje ide, tko će tamo biti, da ljudi mogu plakati, da može biti lijes ili urna te da tijelo više ne diše i ne govori jer osoba više nije živa. Posebno je važno naglasiti da dijete nikada ne treba prisiljavati da priđe lijesu ili da se “oprosti”. Oproštaj mora biti mogućnost, a ne obaveza.

Djeci često pomažu mali rituali koji im omogućuju da izraze emocije na način primjeren njihovoj dobi. Crtež, pismo, svijeća, cvijet, zajedničko gledanje fotografija ili sadnja biljke u sjećanje na preminulu osobu mogu pomoći djetetu da lakše izrazi ono što osjeća. Takvi rituali daju oblik emocijama koje dijete još ne može potpuno razumjeti riječima.

> Buljan Flander: Djeca nisu problem – kriza je u odustajanju odraslih

Dijete ne treba roditelja bez emocija

Vrtić i škola također trebaju znati što se dogodilo, ne kako bi dijete bilo obilježeno, nego kako bi odrasli mogli razumjeti njegove reakcije. Nakon gubitka dijete može biti rastreseno, povučeno, razdražljivo, umorno ili osjetljivije nego inače. Stručnjaci naglašavaju da su djetetu tada potrebni rutina i osjećaj sigurnosti, ali i dodatno razumijevanje. U školi i vrtiću posebno je važno da dijete ima jednu sigurnu odraslu osobu, da mu se omogući kratko povlačenje kada ga emocije preplave i da ga se ne prisiljava na razgovor pred drugima.

Roditelji često osjećaju potrebu sakriti vlastitu tugu kako ne bi dodatno opteretili dijete. No stručnjaci upozoravaju da dijete ne treba roditelja bez emocija, nego roditelja koji može pokazati tugu, a pritom zadržati osjećaj sigurnosti. Važno je djetetu reći: “Tužna sam jer mi nedostaje. Ali ja sam odrasla i imam odrasle koji mi pomažu.” Takva poruka djetetu pokazuje da emocije nisu opasne i da ono nije odgovorno za roditelja.

S druge strane, djeci nikako ne treba govoriti: “Moraš biti jak”, “Sad si ti muškarac u kući”, “Sad ti trebaš brinuti o mami” ili “Nemoj plakati”. Mnogo više pomažu poruke poput: “U redu je biti tužan”, “Smiješ pitati”, “Nisi kriv”, “Ne moraš mene čuvati” i “O osobi koja je umrla smijemo govoriti”.

Suvremeni stručnjaci danas naglašavaju da cilj tugovanja nije zaboraviti osobu koja je umrla. Zdravo tugovanje znači da dijete postupno nauči nositi tugu, dok ljubav i uspomene ostaju trajni dio njegova života. Djeci nakon gubitka najviše pomažu istina, prisutnost, rutina, nježnost i odrasli koji se ne boje tuge. Jer dijete nakon gubitka ne treba da ga pod svaku cijenu zaštitimo od boli, nego da ga u toj boli ne ostavimo samog.

> Buljan Flander: Dijete nije umjetnost; društvo koje ovo relativizira gubi svoje granice

Izvor: narod.hr