Buljan Flander: Djeca nisu problem – kriza je u odustajanju odraslih

U vrijeme kada se sve češće govori o porastu psihičkih teškoća kod djece, psihologinja Gordana Buljan Flander upozorava na dublji i često zanemareni problem: slabljenje roditeljske odgovornosti i brisanje granica između odgojnih izazova i stvarnih mentalnih poremećaja.

S više od 40 godina iskustva u radu s djecom i njihovim obiteljima, Buljan Flander ističe kako njezini stavovi ne proizlaze iz teorije, već iz dugogodišnje kliničke prakse. Referirajući se i na razmišljanja dječje psihijatrice Ćurković, naglašava da se danas ne suočavamo samo s većim brojem psihičkih teškoća kod djece, već i s ozbiljnim slomom odgojne funkcije odraslih – što nisu isti fenomeni.

> Buljan Flander: Kako blagdani utječu na djecu i što (ne)će pamtiti? (1)

Granice koje nestaju

U praksi se, upozorava, sve češće brišu granice između razvojnih poteškoća, emocionalnih kriza, odgojnih problema i psihičkih poremećaja. Tako se dijete koje teško podnosi frustraciju brzo etiketira kao bolesno, dijete koje izbjegava školu kao anksiozno, a ono koje reagira bijesom kao emocionalno poremećeno.

„Često ne gledamo bolest, nego dijete koje nikada nije naučilo granice“, ističe. Granice se, dodaje, ne razvijaju spontano – one se uče kroz odnos, dosljednost i iskustvo da pravila vrijede čak i kada su neugodna.

Izbjegavanje kao nagrada

Jedan od ključnih problema današnjice vidi u obrascu u kojem se izbjegavanje pretvara u nagradu. Djeca koja ne žele u školu dobivaju alternativne oblike nastave, ona koja ne podnose obaveze bivaju oslobođena odgovornosti, a agresivna ponašanja nailaze na razumijevanje bez posljedica.

Takav pristup, upozorava, ne gradi osjećaj sigurnosti, nego potiče dugoročnu nesigurnost. Mentalno zdravlje, naglašava, ne znači odsutnost nelagode, već sposobnost da se ona podnese.

> Buljan Flander: Dijete koje mora birati između roditelja gubi u svakom izboru (2)

Roditelji između ljubavi i straha

Buljan Flander primjećuje i suptilnu, ali duboku promjenu u obiteljima: roditelji, često vođeni ljubavlju i strahom da ne pogriješe, odustaju od svoje uloge. Umjesto vođenja, počinju pregovarati; umjesto postavljanja granica, objašnjavaju ih i opravdavaju.

Posljedica je, kaže, davanje moći djetetu koju ono razvojno ne može nositi. Takva djeca ne postaju slobodnija, već nesigurnija, a ponekad i agresivnija, jer sigurnost proizlazi iz jasnih okvira.

Sve češća agresija

U kliničkoj praksi sve su češće situacije koje više ne iznenađuju, nego zabrinjavaju. Navodi primjer jedanaestogodišnjeg dječaka koji je, nakon postavljanja jasne granice, reagirao agresivno i napustio tretman – uz nemogućnost majke da ga vrati.

Takvi slučajevi, ističe, nisu izolirani incidenti, nego pokazatelj šireg problema. Djeca koja odrastaju bez vanjske regulacije teško razvijaju unutarnju kontrolu emocija. Ako se pritom agresija tolerira ili relativizira, ona postaje dominantan obrazac ponašanja.

> Buljan Flander: Dijete nije umjetnost; društvo koje ovo relativizira gubi svoje granice

Tiha šteta za ‘dobru’ djecu

Posebno upozorava na djecu koja ne stvaraju probleme – ona koja su mirna, odgovorna i nenametljiva. Takva djeca često ostaju izvan fokusa sustava, ali pažljivo promatraju i uče.

Poruka koju pritom dobivaju može biti opasna: da se trud ne isplati, da pravila nisu važna i da glasniji dobivaju više.

Struka nije zamjena za roditeljstvo

U isto vrijeme, od stručnjaka se sve češće očekuje da rješavaju probleme koji nisu medicinski, već odgojni. Psihijatrija i psihologija, upozorava, ne mogu biti zamjena za roditeljstvo.

„Možemo razumjeti, liječiti i podržati, ali ne možemo odgojiti dijete umjesto obitelji i sustava u kojem ono odrasta“, naglašava.

Povratak osnovama

Zaključno, Buljan Flander poziva na povratak temeljnim vrijednostima: jasnoj razlici između bolesti i odgojnih izazova, zaštiti resursa za djecu koja su zaista bolesna te osnaživanju roditelja da preuzmu svoju ulogu.

Granice, ističe, nisu suprotnost ljubavi, nego njezin sastavni dio. Umjesto nagrađivanja izbjegavanja, djecu treba učiti toleranciji na frustraciju – jer upravo kroz to razvijaju otpornost potrebnu za život.

„Ovo nije poruka protiv djece“, zaključuje, „nego poruka za djecu – koja danas odrastaju u svijetu u kojem odrasli više nisu sigurni smiju li biti odrasli. A bez toga nema sigurnog djetinjstva, razvoja ni mentalnog zdravlja.“

> Buljan Flander: Zašto neki odrasli ne znaju biti sretni kad je napokon dobro?

Izvor: narod.hr