Svjedočanstvo Lidije Subotić: ‘Imati jedno dijete više nikada nije greška’

Svoje nadahnuto svjedočanstvo roditeljstva i udomiteljstva ove je subote u Osijeku na Hodu za život podijelila Lidija Subotić. “Svako dijete je savršeno kakvo jest” jedna je od njezinih poruka. Svjedočanstvo Lidije Subotić prenosimo u cijelosti.

“Sretno sam udana trinaest godina i majka sam osmero djece. Mihael, Josip, Sara, Rafael i Rita naša su biološka djeca, a Dunja je naše udomljeno dijete. Također, imamo i dvoje djece koji su se rodili za Nebo.

I prije negoli smo stupili u brak, znali smo da želimo veliku obitelj i da su djeca blagoslov, ali nismo ni zamišljali kako će se naša priča odvijati. Nismo postavljali nikakva ograničenja ni broju djece, ni načinima roditeljstva, pa se tako već u prvim godinama braka javila želja za udomljavanjem. Ta je želja morala sazrjeti s nama i sačekati ostvarenje tehničkih uvjeta. No, vjerujemo kako nam je Dunja stigla u pravome trenutku za našu obitelj i za nju.

>Iz Osijeka stiže najradosniji poziv na Hod za život: Pogledajte video obitelji Subotić

‘Svako dijete zaslužuje dom’

Nažalost, prve dvije godine života morala je provesti u Dječjem domu Klasje i po bolnicama te nam je došla u dosta lošem psiho-fizičkom stanju s dijagnozom pothranjenosti. Međutim, tri godine poslije ona je vesela, razigrana, brbljava i živahna djevojčica koja ima veliku obitelj – roditelje, braću, sestre, bake, djede, ujake, ujne, strica, strinu i čitav niz bratića i sestrični.

Smatramo kako svako dijete zaslužuje dom i obitelj, a čak 3.000 djece u Hrvatskoj ne ostvaruje to svoje osnovno ljudsko pravo nego živi na način i u uvjetima koji nisu primjereni dostojanstvu i potrebama čovjeka.

Kada je Dunja došla imali smo već četvero djece i smatrali smo da tamo gdje ima za četvero malih, ima i za peto. Ne govorim pri tome o financijama nego prvenstveno o ljubavi i brzi. Imati jedno dijete više nikada nije greška.

I čak i ako si postavljaš ljudski opravdana pitanja u smislu hoćeš li to moći i kako ćeš sve postići; kako ćeš se svima posvetiti? – moraš znati da ljubav uvijek nađe put i način.

Moguće, predivno, radosno i blagoslovljeno

Iskreno, naš način se zove bake i djede. Kao što sam već spomenula imamo veliku obitelj i od njih i podršku. No, imamo prijatelje koji ne uživaju istu podršku pa svejedno žive radosno i svjedoče za život svakim svojim korakom. Ne plaše se ni petog ni šestog djeteta ni svakog sljedećeg djeteta, nego štoviše, uvijek nađu način i vrijeme da i nama pomognu.

1 od 24

Moguće je. I ne samo da je moguće nego je predivno, radosno i blagoslovljeno. Bitke su svakodnevne i bezbrojne. Nitko ne kaže da nije teško i kraj čitave logistike, ali je vrijedno svake bitke, svake suze, svake neprospavane noći.

Ne možeš sve stići. Ne možeš se svakome u potpunosti posvetiti, ali po putu shvatiš da ni ne trebaš. Nauče se oslanjati jedni na druge i na druge ljude. Mama ne može riješiti svaki i najmanji problem pa ili ga riješe sami ili nauče tražiti pomoć dalje. I tako odjednom vidiš kako odrastaju u društveno osjetljive ljude koji znaju i tražiti i ponuditi pomoć. Gledaš ih snalažljive, sposobne i neovisne. I dok se grizeš jer im ne možeš dati cijelu sebe, shvatiš kako imaju jedno drugo. I baku. I striku. I uju. I djeda. I susjede. I prijatelje.

I zato se ni najmanje ne bojim za moju Ritu.

Dijete s down sindromom

Rita je dijete s downovim sindromom. I upravlja cijelim našim domom i svim našim srcima. Do samog njezinog rođenja nismo znali tu informaciju o njoj, ali ne bi nam ni bila pretjerano bitna. Nije bila ni po rođenju niti ćemo ikada dopustiti da je određuje kao osobu.

Ona ima svoju jedinstvenu i neponovljivu osobnost. Svoj predivni tvrdoglavi, prgavi i borbeni karakter. Istina, ona je sunčano dijete. Ili će te ugrijati svojim osmijehom ili će te spržiti pogledom. Rita nije njezina dijagnoza i ja se osjećam blagoslovljeno i ponosno što sam joj majka potpuno jednako kako se osjećam blagoslovljeno i ponosno što imam čast biti majkom Mihaelu, Josipu, Sari, Rafaelu i Dunji.

Ono što je me kao majku pogodilo je kada su nam rekli da ima srčanu manu i da će joj biti potrebna operacija. Jednostavno nisam to željela za svoju bebu. Bojala sam se za njezin život i da ju ne izgubim. I to su neki normalni ljudski osjećaji.

Tko je taj koji može procijeniti vrijednost našeg života?

Znate što su još prirodni ljudski osjećaji? Voljeti više one koji su po nečemu slabiji od tebe i služiti im u toj stvari jer… netko i tebe u nečemu poslužuje. Moja Rita radi neke stvari sporije nego li druge bebe. Ima 17 mjeseci i još nije samostalno prohodala, ali je zato svjetska prvakinja u osmijehu.

Hoćemo li po tome procjenjivati čovjeka? Svi smo u nečemu bolji, a u nečemu lošiji i tko je taj koji može procijeniti vrijednost našeg života? Zadnji puta kada si je čovjek uzeo to pravo, svijet je doživio veliku tragediju o kojoj još uvijek s oprezom govorimo. Jednako tako, velika je tragedija kada se dijete već u majčinoj utrobi osudi na smrt samo zato što MOŽDA neće zadovoljiti određene društvene norme.

Ni jedno od moje djece ne zadovoljava sve društvene norme, ali svako od njih je savršeno upravo takvo kakvo je.

Hvala na pažnji i Bog vas sve blagoslovio!”

Izvor: narod.hr