Točno na treću godišnjicu agresije Rusije na Ukrajinu, stvari je u svoje ruke odlučila preuzeti Ursula von der Leyen, predsjednica Europske komisije u Bruxellesu. I sazvati summit država EU u glavnom gradu Ukrajine – Kijevu. Na sastanku nisu prisutni ključni predsjednici ili premijeri država koje su najbliže zoni ratne opasnosti, od kojih neke države čak graniče s Ukrajinom – Rumunjska, Mađarska, Slovačka, Češka i Bugarska (država na Crnom moru na koji izlaze i Rusija i Ukrajina).
> Tri godine rusko-ukrajinskog rata: Nazire li se kraj?
Summit u Kijevu pod palicom Von der Leyen
Predsjednik Europskog vijeća Antonio Costa i predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen stigli su u Kijev 24. veljače, na treću godišnjicu rata Rusije protiv Ukrajine.
Na drugoj strani u Kijev dolazi i jedno poznato lice s drugog kraja svijeta, koji uopće nema nikakvu poveznicu s ratom u Ukrajini. To je kanadski premijer na odlasku Justin Trudeau, poprilično nepopularan u svojoj domovini i izvan nje. Osoba koju mnogi krive za katastrofalne političke i gospodarske poteze zbog kojih je Kanada upala u najveću gospodarsku krizu od Drugog svjetskog rata.
Na summitu su Britanci, Španjolci, Litvanci, Latvijci, Estonci, Danci,Norvežani, Finci, Šveđani i Islanđani.
Svoj dolazak je najavio je i čovjek koji danas nema nikakvu političku funkciju, bivši premijer Velike Britanije – Boris Johnson. Upravo Johnsona mnogi krive za nepotpisivanje mirovnog sporazuma i eskalaciju rata u Ukrajini, o čemu smo već pisali.
> Boris Johnson pozvao EU da stane iza Trumpa; 2022. poticao je ratno rješenje
Opstrukcija prestanka rata u Ukrajini?
Sve se ovo događa u trenucima kada je pokrenut najozbiljniji proces za zaustavljanje rata između Ukrajine i Rusije, u kojem su već poginule stotine tisuća mladića na jednoj i drugoj strani.
Doima se da je u Kijevu na okupu neka koalicija država koja je bila jako pro-američki orijentirana dok je na njenom čelu bio Joe Biden, za razliku od njihovog sadašnjeg stava prema Americi i politici sklapanja mira.
Bez obzira na to, ostaje činjenica da su Trump i Putin razgovarali. To znači: razgovarali su predsjednik SAD-a i predsjednik Rusije. Dvije najvažnije svjetske velesile u posljednjih sto godina, kojima se posljednjih godina pridružila Kina. Od telefonskog razgovora Trumpa i Putina već je pokrenut proces direktnih susreta na najvišoj diplomatskoj razini, i to između Rusije i SAD-a. To je, tvrde dužnosnici s obje strane, brza priprema za sastanak dvojice predsjednika, a ako do toga dođe to će već biti razlog za pravi optimizam.
> Procurio nacrt dogovora Ukrajine i SAD-a: Sigurnosna jamstva za minerale
Optimizam da će rat u Ukrajini stati, da će mladi ljudi prestati ginuti u tisućama, da će ukrajinske majke prestati plakati za sinovima, i da će biti stvoren – pravedni mir.
Postoji li pravedan mir?
Premda istini za volju, malo je u povijesti bilo pravednih mirova nakon krvavih ratova. Sjetimo se samo 20. stoljeća i mira u Prvom svjetskom ratu gdje Hrvatska gubi u korist Italije dva najveća grada na Jadranu – Zadar i Rijeku, kao i brojne otoke. Ili mira nakon Drugog svjetskog rata gdje Tito svjesno odsijeca veliki grad koji se zove Dubrovnik, kao i više od sto kilometara obale Jadrana od ostatka teritorija Hrvatske. I to “crijevom” oko Neuma u kojem živi 100% hrvatsko stanovništvo. Tako je raspolovio Hrvatsku na dva dijela.
Ili se samo sjetimo kako je prošla gubitnica Njemačka u Prvom svjetskom ratu. Ponižena, uništena, pregažena i bačena u ekonomsku bijedu.
Što znači, teško će sve zaraćene strane biti zadovoljne, u potpunosti, primirjem ili definitivnim mirom. Ali sigurno bi trebalo težiti nekom optimumu rješenja gdje se Ukrajina neće osjećati potpunim gubitnikom. To je bilo puno lakše prije tri godine kada su Johnoson i slični njemu opstruirali mir u Ukrajini.
To što se Zelenski u ovom trenutku protivi ovom procesu je sporedna stvar, a i pitanje je koliko će on ostati na vlasti, ako se u Ukrajini provedu višestranački izbori. Njegovo “vodstvo” iz te perspektive potpuno je sintetičko, podgrijavano nepreglednom šumom propagandnih zapadnih medijskih naslovnica, koje su sada u nevjerici. Sada se i ta vrsta potpore smanjuje. Kao kroz rezanje milijardi dolara teškog USAID-a i drugih sredstava kojima je financiran politički aktivizam i propaganda diljem svijeta. Trump je odlučio tome stati na kraj i novac ostaviti u svojoj zemlji, svojim građanima.
> Ristić: Afera USAID jako podsjeća na čuvenu perestrojku
SAD odlučio uzeti stvar u svoje ruke – što rade EU birokrati?
Sada je stvar u svoje ruke preuzeo SAD na čelu s Trumpom, usmjeravajući globalnu politiku prema staroj politici velikih sila.
Svjesni su toga i sudionici summita u Kijevu gdje su predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen i predsjednik Europskog vijeća Antonio Costa izdali zajedničku izjavu tijekom konferencije u glavnom gradu Ukrajine, gdje između ostaloga kažu:
“U izazovnom međunarodnom i geopolitičkom okruženju, naglašavamo važnost održavanja transatlantske i globalne solidarnosti s Ukrajinom. Ističemo potrebu da osiguramo daljnju usredotočenost međunarodne zajednice na potporu Ukrajini u postizanju sveobuhvatnog, pravednog i trajnog mira temeljenog na ukrajinskoj mirovnoj formuli.”
Kao i svaki rat, i rusko-ukrajinski će završiti za zelenim stolom, pod pokroviteljstvom velikih sila. Čak i ratovi u državama bivše Jugoslavije završili su pregovorima ili pritiscima velikih sila za zelenim stolom, npr. Daytonskim sporazumom. Premda je Hrvatska u tom ratu bila pobjednička sila, morala je pristati na ustupke koje su tražile Amerika ili NATO. A to je, npr., da Hrvatska vojska ne uđe u praznu i nebranjenu Banja Luku. Srpska vojska je bila do nogu pometena u vojnim djelovanjima od “Oluje” u kolovozu do velikih napadnih akcija u listopadu 1995. i brzog oslobađanja okupiranih teritorija BiH. Sve to u suradnji s Armijom BiH, na temelju sporazuma predsjednika Hrvatske i BiH Tuđmana i Izetbegovića. Ipak, moralo se odstupiti u korist srpske strane, učiniti im ustupke jer je tako zahtijevala međunarodna zajednica, a osobito SAD, Velika Britanija i Francuska.
> UN usvojio rezoluciju o Ukrajini: EU i SAD na suprotnim stranama
Razlike Hrvatske i Ukrajine
Budimo realni, Hrvatska vojska je u svom naletu 1995. pomela srpske korpuse, pa bi izlazak na granicu BiH na Drini bio samo pitanje dana.
Rat u Ukrajini je druga priča od rata u Hrvatskoj u svakom pogledu. Od međunarodne pomoći Ukrajine, propagandnog pisanja medija, stvaranja velike snage ukrajinske vojske kroz 30 godina državnosti, općeg naoružavanja Ukrajine nasuprot embarga na oružje golorukim Hrvatima i drugog.
Naš rat u Hrvatskoj bio je potpuno drugačiji, nama je međunarodna zajednica odmagala. Ili bolje rečeno – pomagala je Srbiji osobito na početku kada je Hrvatska bila goloruka.
Ipak, i ovaj rat će morati završiti u pregovorima, uz sudjelovanje velikih sila i Ukrajina neće, kao niti jedna država, potpuno samostalno moći odlučivati o svim uvjetima mira.
> Šarić: Rat u Ukrajini nije Domovinski rat, a Trump nije Chamberlain
Potezi Ursule von der Leyen rade podjelu u EU?
To zna Ursula von der Leyen i stoga još više začuđuju njena “koprcanja” u kojima želi preuzeti vodeću posredničku ulogu, a u stvarnosti je se ne pita – ništa.
Ostaje pitanje u kojem će smjeru ići ovaj proces koji je pokrenuo birokratski Bruxelles. Sama EU nema gotovo nikakvu vojnu ili političku moć. Dapače, često zbog toga postaje predmet ismijavanja velikih država, jer svi znaju da se do perioda prije svjetskih ratova nekada velike države Europe – sve pitalo.
Protivnici politike Bruxellesa prema ratu u Ukrajini postoje, a na čelu im je Italija s premijerkom Meloni. Oni otvoreno pokazuju naklonost prema SAD-u na čelu s Donaldom Trumpom. Poljska, koja je stasala u značajnu europsku silu u vojnom, političkom i ekonomskom pogledu, drži se neutralno. Za sada. To je zbog toga jer se radi o najvećoj saveznici SAD-a u EU, ali i državi koja je u prošlosti bila komadana na račun imperijalizma Rusije i Njemačke. Zbog toga se Poljaci drže one da je šutnja zlato.
U ovom trenutku je to možda najbolje i za Hrvatsku – politika čekanja. Već smo se puno puta opekli u modernoj povijesti zbog nepromišljenih djelovanja, bilo u ime nekih ideala ili političkog djelovanja.
Agresivne i neplanirane akcije koje poduzima Ursula von der Leyen mogu izazvati duboke podjele u Europskoj Uniji. Nitko ne može predvidjeti u kojem smjeru će se situacija razvijati, ali svakako ne bi trebalo prema eskalaciji rata. Osobito ne prema eskalaciji i prelijevanju rata u druge države Europe, što je donedavno izazivalo strah i tjeskobu građana EU.
Na čelu EU i njenih država nema velikih i sposobnih državnika, mnoge procese vode europski potkapacitirani birokrati, i to je ono što ljude u Europi najviše – plaši.
> Andrijanić: Nekoliko misli o Trumpu i Ukrajini
Tekst se nastavlja ispod oglasa Tekst se nastavlja ispod oglasa