Šarić: Rat u Ukrajini nije Domovinski rat, a Trump nije Chamberlain

Amerikanci i Rusi sastali su se u Rijadu, glavnom gradu Saudijske Arabije, kako bi popravili odnose koji su narušeni ratom u Ukrajini. Besmisleni i krvavi rat koji Ukrajina nikako ne može dobiti mogao bi završiti do Uskrsa, prema željama Trumpove administracije. Prema mojim željama još jučer. Tri godine narodima se manipuliralo povijesnim analogijama s Hitlerom, a u našem slučaju s Domovinskim ratom. A istina je da rat u Ukrajini nema veze i gotovo nikakve sličnosti s Domovinskim ratom. Također, Vladimir Putin nije Hitler, a Donald Trump nije Neville Chamberlain.

> Održan sastanak SAD-a i Rusije: Rubio rekao da budući sporazum mora označiti kraj rata

U pojašnjavanju povijesnih zbivanja mnogi se vole koristiti, pa i ja osobno, analogijom. Iako dobro dođe u poučavanju i razumijevanju nekih povijesnih procesa i pronalasku odgovora na pitanje „Zašto?“ ili „Kako?“, korištenje analogije u tumačenju povijesti je „sklizak teren“. Ona ne može i ne smije biti centralna točka za prosuđivanje. Vrlo često, u politici, ona je sredstvo manipulacije narodom.

Europska unija zauzela je isključivo ratni stav

Tome ovih dana svjedočimo i u diplomaciji koju je Trump konačno vratio u život. Ne znam jeste li primijetili, no diplomacija je bila zabranjeni pojam, gotovo pa ilegalna u slučaju Ukrajine. Prvi put u povijesti Europska unija zauzela je isključivo ratni stav. Dok se Izraelu vikalo „primirje, primirje“, u slučaju Ukrajine vikalo se „novi paket sankcija, novi paket oružja i novca“. Tko bi god upozorio na tu novinu u europskoj diplomaciji na čelo bi dobio etiketu „putinofil“, „rusofil“, a u hrvatskom kontekstu – „četnik“. Sjetite se s kakvim je prijezirom i gađenjem dočekan Orbanov pokušaj u približavanju dvije strane u sukobu za pregovarački stol. Zamalo su mu vješala pripremili kada se vratio iz Moskve.

> Je li diplomacija i dalje zabranjena riječ kada je u pitanju rat u Ukrajini?

Gotovo je s Ursulinom strategijom „As long as it takes“, odnosno „Dok ide, ide“, što mnogi tumače i kao plan – „Do posljednjeg Ukrajinca“. Neprestano i neodgovorno slanje novca i oružja za rat koji se ne može dobiti je sada završena priča, barem se tako nadamo. Upravo je Trump rekao da ne postoji trag novca koliko se točno poslalo u tu korumpiranu rupu bez dna, ne Ukrajinu kao državu ukrajinskog naroda, već njihovu duboku državu, birokratski aparat, koji je dobar dio pomoći jednostavno – ukrao.

Posrednički rat SAD-a protiv Rusije

Međutim, o tome se vrlo malo zna u javnosti jer se ne uklapa u narativ da je Ukrajina poput Poljske u Drugom svjetskom ratu koja se brani, a Zelenski je reinkarnacija Churchilla, branitelj Europe, budući filmski junak, gotovo pa neka vrsta europskog sekularnog sveca. Eto jednog od mnogih primjera kako se povijesnim analogijama manipulira, ali i diskreditira svakog kritičara. Ako nešto kažeš o korupciji u Ukrajini te karakteru i uzrocima rata, pa ti podržavaš Hitlera! Slijedom toga, podržavaš i ubijanje Židova jer Zelenski ima židovsko podrijetlo! Ti si antisemit! I tako se svaki kritički glas stjerao na margine, dok nije došao Trump i rekao da je igra gotova. Nema više pranja love preko Ukrajine. Besmisleno ubijanje koje je započelo pod Obamom 2014. i eskaliralo s Bidenom 2022. dolazi svom kraju.

Never forget, the US government really wanted this war.

“Your fight is our fight”

(Lindsey Graham, Amy Klobuchar and John McCain in Ukraine in 2016) pic.twitter.com/lpPmmQpLE9

— Richard (@ricwe123) January 3, 2025

Iako su motivi poglavito skriveni i tko zna što sve stoji iza ovog rata, od geopolitičkih igara i glavnog pokretača svega – novca i grabljenja resursa, narodima koji ne mogu ni pojmiti kakvo se zlo skriva u sjenama zbivanja u svijetu, servirana je priča o borbi Davida i Golijata, a s obzirom na to da je David pobijedio, to će sasvim sigurno učiniti i Ukrajina. No istina je da se ovdje radi o posredničkom ratu. Američki vođe i duboka država prije Trumpa Ukrajinu su koristili kao toljagu u obračunu sa svojim strateškim protivnikom Rusijom, za što drugo nego za ukrajinske resurse o kojima se sada priča, a prije pola godine su bili teorija zavjere, ali i za dominaciju nad ovim dijelom Europe.

> Šarić: EU smije, a Rusija ne smije utjecati na države? Diplomacija je i dalje čin izdaje?

Plenkovićeva maestralna rješenja ukrajinskog pitanja

Naši geostrateški veleumovi Andrej Plenković i ljubitelj Lavrovljeve ljubavi prema pjesništvu Gordan Grlić Radman su pak za prosuđivanje onoga što im se pred nosom odvija u sadašnjosti izabrali Domovinski rat, onaj koji su obojica preskočili. Tako Plenković Zelenskom i međunarodnoj zajednici nudi „hrvatska iskustva s mirnom reintegracijom“. Međutim, nitko ga ne sluša? Pa kako to? Hrvatska je mirno reintegrirala Podunavlje. Zelenski i njegovi sponzori samo moraju posegnuti za Plenkovićevom ponudom i eto ga – Ukrajina je u svojim granicama iz 1991. godine. Plenković je otišao korak dalje od nesposobnjakovića iz EU-a i povijesnu analogiju pokušao pretvoriti u stvarnost.

Naš premijer se također osjećao i pozvanim upozoriti svijet da se za Ukrajinu smije dogovoriti samo „pravedan mir koji poštuje ukrajinsku teritorijalnu cjelovitost“. Zvuči sjajno. No to nije realno, ne odgovora stanju na terenu, a stanje na terenu se popravlja puškom. Ukrajina se, barem kako stvari sada stoje, neće vratiti na granice, ne iz 1991., već iz 2014. godine. Obično kod ove konstatacije krenu optužbe za svrstavanje na stranu Šešelja; začas se pretvorite u četnika. Pitate se kako i kojom to logikom? Evo kako – povlačenjem analogije s Domovinskim ratom.

> Šarić: Plenković, Ukrajina i ‘hrvatsko iskustvo s mirnom reintegracijom’

Svaka sličnost s Domovinskim ratom blijedi nakon dublje analize

U Domovinskom ratu ratovali su Hrvati i Srbi. Bio je to klasičan rat za teritorij, agresija u pravom smislu riječi. Bio je to i lokalan rat, koliko-toliko pod kontrolom međunarodne zajednice. U Ukrajini ratuju Ukrajinci i Rusi. U rat je uključena nuklearna velesila i on može eskalirati u svjetski sukob s potencijalom da svi nestanemo s lica Zemlje.

Hrvati i Srbi su kulturološki i vjerski izrazito različiti, dok Ukrajinci i Rusi nisu. Domovinski rat odvijao se, očito, na drugom prostoru nego rat u Ukrajini. Osim na različitom prostoru, ova dva rata smještena su u potpuno drugačiji geopolitički kontekst. Čim se zađe u dublju povijest i geostrateške igre oko položaja Ukrajine između Zapada i Rusije, svaka sličnost s Domovinskim ratom blijedi, a usporedbe postaju besmislene.

Nadalje, mi Hrvati smo rat dobili. Ukrajina je rat izgubila. Zelenski nije Tuđman. Kako rat odmiče, sve više gubi potporu svog naroda, a nema ni politički legitimitet jer su izbori odgođeni zbog ratnog stanja. Tuđman je imao izbore 1992. godine. Također, Tuđman nije bio miljenik svjetske zajednice, nije govorio na dodjeli Oscara, ulazio u Bijelu kuću obučen kao vojnik gdje ga se potom dočekivalo kao spasitelja svijeta. Koliko razlike između njih dvojice! Kada rat u Ukrajini završi, Zelenski će i dalje biti heroj, doduše ne svom narodu, a Tuđman je imao rezerviranu ćeliju u Haagu. „Srećom“, umro je prije nego što ga je Račan mogao tamo isporučiti.

> Zelenski upozorava: ‘Bez nas ste osuđeni na propast, Putin će napasti Europu’

Ukrajina nema ni ‘Bljesak’ ni ‘Oluju’

Da stvari idu nizbrdo, a Rusi nisu gomila od votke pijanih budala koja bezglavo juriša na utvrđene položaje, mogli smo saznati još 2023. tijekom ukrajinske velike ljetne protuofenzive koja se najavljivala kao novi Dan-D. Eto opet povijesne analogije. Biden i Von der Leyen pripremili su oružje i novac, a kako bi to objasnili „stoci sitnog zuba“ kojom su vladali, rekli su da je to još jedan desant na Normandiju kako bi se novi Hitler Putin spriječio u zauzimanju čitave Europe.

I što se dogodilo? Nije bilo ni „Bljeska“ ni „Oluje“. Ukrajina se čitavo ljeto zabijala u ruski zid. I umjesto da su se Bruxelles i Washington zamislili nad sobom, rat se nastavio produžavati. Pretvorio se u pravu klaonicu. Ruski ratni stroj je postajao sve veći i jači, a Ukrajinaca sve manje i manje. I opet, dok Trump nije osvojio vlast, Zapad nije odustajao od „As long as it takes“. I kako je to završilo? Putin je i dalje u Moskvi, Rusi dominiraju bojištem i imaju prekaljenu vojsku od vjerojatno milijun pod oružjem. No to i dalje ne sprječava EU „lidere“ da se u Parizu dogovaraju o slanju vojske i još par stotina milijardi eura u izgubljeni rat. Njemačka ministrica vanjskih poslova govorila je o 700 milijardi! Ma sitnica! Domaćica će opet biti nešto skuplja zbog inflacije, ali barem će još Ukrajinaca uzalud poginuti, zar ne?

> EU priprema novi financijski paket pomoći Ukrajini: ‘Nikad prije viđeno’

Minhenska pivnica ili Minhenska sigurnosna konferencija? 

Trumpovi pokušaji da počisti nered koji su ostavili Obama i Biden sada mediji i političari, puni žara za ubijanjem Rusa, ali naravno da u rat neće ići, uspoređuju se s Nevilleom Chamberlainom, prethodnikom Churchilla, koji je Hitleru predao Sudete, dio Čehoslovačke, u zamjenu za mir, što se pokazalo uzaludnim. No, mnoge će ovo šokirati, ali Trump nije Chamberlain, a mi ne živimo u 1938. godini. Putin nije Hitler. Doduše, Index mu je nacrtao brčiće kako biste bolje shvatili da on to jest.

U prosuđivanju rata u Ukrajini moramo se voditi činjenicama i uzrocima tog rata, ne Drugog svjetskog niti Domovinskog rata. Uzroke rata u Ukrajini ne nalazimo u minhenskoj pivnici 1920. godine. Ali, vidjeti ih možemo na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji 2007. kada je Putin održao govor zapadnim liderima. Kritizirao je unipolarnu američku politiku i crtanje Rusiji mete na leđima, pod izlikom da se od pada Berlinskog zida ništa nije promijenilo.

Upozoravao je i na širenje NATO-a prema njegovoj zemlji. Ne budimo naivni, NATO je antiruski savez, a kao što mnoga birokratska čudovišta traže dobar izgovor za postojanje, Rusija je izgovor za postojanje NATO-a. Jedno od važnijih pitanja o kojima je Putin tada govorio jest dolazak multipolarnog svijeta, a on nam je upravo stigao. Nitko ga nije htio slušati. A kada ne slušaš svog tobože zakletog neprijatelja niti uvažavaš njegove brige za sigurnost države koju vodi – dolazi rat. Na rat su upozoravali i Angela Merkel i Nicolas Sarkozy u kontekstu ukrajinskog članstva u NATO-u. Dakle, sve se vrlo lako moglo spriječiti i to ni na čiju štetu!

> Putin optužuje Zapad da gura Rusiju do ‘crvene linije’: To neće tolerirati

Povijesna analogija: Kubanska kriza 1962. godine

Čak je i papa Franjo još početkom rata 2022. rekao: “Možda je lajanje NATO-a na vrata Rusije dovelo do reakcije Kremlja. Ne mogu reći je li to bilo isprovocirano, ali možda je olakšalo započinjanje sukoba”. Je li papa četnik?

Kada se velika sila osjeća ugroženom, zakotrljaju se gusjenice bez obzira što o tom misli međunarodna zajednica. Zapitajte se, što bi se dogodilo Kanadi da se priključi Islamskoj državi i kao glavnog protivnika proglasi SAD? Uzmimo za primjer događaj koji se zaista dogodio. Sada koristim povijesnu analogiju, oprezno i svjesno da možda nije najpreciznija.

Kubanska kriza 1962. zamalo je izazvala nuklearni rat jer SAD nije htio tolerirati sovjetske projektile na par minuta leta od Floride. Preslikajte to sada na Rusiju. „Neprovocirana ruska agresija“ odmah dobiva novo svjetlo, zar ne? Ljudska povijest je povijest sile. I ovaj međunarodni poredak uspostavljen je na snazi i sili. Države opstaju zbog sile, ali i mudre diplomacije. U ukrajinskom slučaju, odnosno kod onih koji “stoje” uz nju, mudre diplomacije nema.

> Europski čelnici podijeljeni oko slanja vojske u Ukrajinu; stigla i reakcija Moskve

Kissingerov poučak

Unatoč upozorenjima, EU i SAD pod „mudrim“ vodstvom Obame i Bidena su se odlučili kockati i pokušati slomiti Rusiju preko leđa Ukrajine. Problem je što se Rusija nije slomila. Kocka je bačena, a brojke nisu dobitne. Rezultat je smanjenje Ukrajine kao države i najmanje pola milijuna ukrajinskih grobova, a procjene idu i na više. Sada, ili ćemo nastaviti gdje su Biden i Ursula stali, ili ćemo sklopiti mir, naučiti da su pokušaji slamanja Rusije u pravilu tragični, te se vratiti onoj gospodarskoj suradnji koja nas je s istočnim susjedom i držala u dobrim odnosima, sve dok Victoria Nuland nije počela dijeliti kruh na Majdanu.

Vjerojatno najveći američki diplomat, na stranu kakav je bio kao čovjek, ali mudar kao Ursula sigurno nije, Henry Kissinger (navodno) je rekao: „Opasno je biti američki neprijatelj, no još je opasnije biti američki prijatelj“. Ukrajina je ovaj Kissingerov poučak naučila na teži način. A kakvi su joj tek prijatelji u Bruxellesu? Vjerojatno i gori od SAD-a. No srećom po Ukrajince, kako je rekao JD Vance, novi je šerif u gradu.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

> Pročitajte moćan govor JD Vancea kojim je posramio europske čelnike

Izvor: narod.hr