Fuendetodos, mjestašce sa 100 stanovnika na prašnjavom sjeveroistoku Španjolske, počelo se gasiti pošto su ga napustili mladi u potrazi za poslom. Preostali stanovnici pokušavaju ga oživjeti budeći duh Francisca Goye, jednog od najvećih svjetskih slikara rođenog ondje sredinom 18. stoljeća.
“Neka duh besmrtnog umjetnika, čija je slava obišla čitav svijet, živi u selu gdje je rođen”, natpis je na ulazu u selo starih kamenih kuća sa samo jednom cestom kroz koje prolazi jedna cesta.
Stari kostimi, izložbe i kulturni sadržaji vratili su selo 269 godina u prošlost što je privuklo znatiželjnike iz udaljenih krajeva.
“Fuendetodos nije nikakvo turističko mjesto. No ponosni smo što se nalazimo na karti svjetske umjetnosti”, napominje Rosa Calvo, 46-godišnja zaposlenica malog muzeja.
Svake godine ondje dođe oko 20 tisuća turista, većinom španjolskih učenika i studenata, no brojni posjetitelji dolaze i iz susjedne Francuske. Svi oni žele saznati nešto novo o umjetniku iz doba dramatičnih, burnih odnosa između Španjolske i Francuske.
Goya je rođen 1746. u dvokatnici smeđih drvenih vrata, u majčinoj kući gdje je proveo prvih šest godina. S njom i ocem Baskom, pripadnicima srednje klase, preselio se u četrdesetak kilometara udaljenu Zaragozu.
Dječak je od najranijih dana iskazivao interes za slikanjem, no neimaština u kojoj su se našli natjerala ga je da pomaže ocu zanatliji pa je radio već kao desetogodišnjak. Na natječajima njegova djela nisu osvajala nagrade, a nije dobio ni stipendiju za studij u Rimu. U to vrijeme umjetnici su ovisili o bogatim mecenama i zaštitnicima.
Preselio se zatim u Madrid gdje je radio, ali se i posvađao sa svojim mentorom, njemačkim slikarom Antonom Raphaelom Mengsom. Nakon dva neuspješna pokušaja, sa zarađenim novcem, uspio je doći do Italije gdje je učio kod najvećih majstora onog vremena.
Rad i studij prekinula je bolest oca te se s 25 godina vratio u Zaragozu gdje je oslikao kupole gradske katedrale. Napravio je sjajan posao i postao član Kraljevske umjetničke akademije i dobio zadaću da oslika gradsku palaču u Madridu.
Tada počinje njegov uzlet – sve više mecena nudi mu pomoć, druži se s pripadnicima dvora, plemstvom, radi kraljev portret… Sve brže prerasta u najvećeg umjetnika romantizma.
U vrijeme Francuske revolucije, kada monarhije gube moć te se pitaju mogu li više održati red, postaje slikar kralja Karla IV. Njegova slavna slika kraljevske obitelji i danas se odgonetava. Uz članove obitelji, u igri svjetla i sjene, u tamnoj pozadini naslikao je i samog sebe. U sredini je pak kraljica, što ukazuje da je ona imala stvarnu moć ili da je moć monarhije slabila. Za razliku od svog prethodnika i uzora Velazqueza, on je članove obitelji, njihova lica, prikazao više humanim, poput ostalih ljudi. To govori da je bio pobornik prosvjetiteljstva.
Goya nas održava na životu
I baš kada je u 47. godini dosegnuo vrhunac, iznenada se razbolio od misteriozne bolesti zbog koje je oglušio. U mnoštvu različitih teorija spominju se meningitis te sasvim izgledno trovanje bojama kojima je radio.
Nakon što je obolio naglo se promijenilo i njegovo stvaralaštvo. Djela postaju sve mračnija i strašnija. Godine 1808. francuske trupe su okupirale Španjolsku pa tada nastaje i jedna od njegovih najpoznatijih slika “Ustanak 3. svibnja 1808.” na kojoj francuski vojnici streljaju španjolske ustanike. U gotovo isto vrijeme nastaje i “Kolos”, div koji izranja iz planina Pireneji, što bi mogla biti alegorija na španjolski ustanak. Užas rata prikazuje i crno-bijelim crtežima.
Kako ga je sve intenzivnije obuzimala bolest, njegovim djelima počinje dominirati crna boja. Pojavljuju se različite spodobe, vještice, neljudska bića…Šalje oštru kritiku tadašnjem društvu, njihovu praznovjerju, vještičarenju, lijenosti, tvrdoglavosti, nemoralu… U to vrijeme je opet uspostavljena monarhija no Goya kao da je izgubio vjeru u nju.
Potkraj života preselio se u Francuskoj jer mu je u domovini zbog jake kritike život bio u opasnosti. Umro je u Bordeauxu u 82. godini.
U rodnom Fuendetodosu, pak, on još uvijek živi. Malim selom, okruženim brežuljcima po kojima se prostire na desetke vjetrenjača i solarnih ćelija, ovih dana je neobično bučno. Selo je organiziralo višednevnu gozbu za 300 ljudi, a postavljena je i posebna tržnica.
U Španjolskoj, pak, nema grada bez ulice ili trga Francisca Goye. U Madridu je dobio i spomenik te stanicu podzemne željeznice na čijim zidovima su naslikana njegova djela. Stotine turista razgleda njegove najveće slike u madridskom muzeju Prado.
U Fuendetodosu, u majušnom hotelu-restoranu ispred kojeg jezerom plivaju labudovi, iznose hladna pića. Iz obližnje pekare “Goyina peć” nude lokalni specijalitet “Goyinu tortu”.
Rosa Calvo nada se da će sve to što dulje potrajati. “Na životu nas održava Goya”, ističe.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
