Mnogo je toga zanimljivog i apsurdnog rečeno i napisano o užasnom napadu ISIL-a na nedužne ljude u Parizu. Pa ipak, zbog manipulacije masovnih medija, naše je pamćenje umrtvljeno. Ako već nismo, uskoro ćemo biti spremni zaboraviti na tragediju u Parizu, kao što smo već zaboravili na tragediju ruskog zrakoplova na Sinaju, na ubojstva izraelskih građana te na masakre koje je počinila teroristička skupina Boko Haram u Nigeriji, Egiptu i Tunisu. Ovo je tek najnoviji pokolj, koji ćemo ubrzo zaboraviti.
Već sam dvadeset godina javna ličnost u Italiji, a nekoliko sam godina jedan od najutjecajnijih europskih političara koji podupiru obitelj, život, slobodu vjeroispovijesti i obrazovanja. Znam o čemu govorim.
Europa nije analizirala situaciju nakon napada na željezničku postaju u Madridu 2004. ili u Londonu 2005. Nakon dvaju napada u Parizu (7. siječnja i 13. studenog), počinjemo analizirati. Ovi bi napadi trebali potaknuti Europljane na duboko promišljanje o površnom modelu integracije stranaca koji je uglavnom usvojen na našem kontinentu. Strah od našeg europskog identiteta i od naših judeo-kršćanskih korijena javno je pokazan kroz Europsku konvenciju, koja je u dvije godine (2002.-2003.) donijela tek dva rezultata: ukidanje judeo-kršćanskih korijena te odbacivanje dokumenta od strane građana više europskih zemalja.
U stvari, od 2002., nakon sastanka pape Ivana Pavla II i predsjednika konvencije Valeryja Giscarda d’Estainga, shvaćamo da je postojala očita politička namjera da se iz teksta konvencije, koja je trebala postati neka vrsta „europskog ustava“, isključe judeo-kršćanski korijeni.
Tijekom rasprave „nacionalnih izaslanstava“, nije bilo moguće doći do sporazuma o „judeo-kršćanskim korijenima Europe“, budući da je plenarna skupština Europskog parlamenta odbacila ikakvo spominjanje „judeo-kršćanskih“ korijena ovog kontinenta u nacrtima teksta Europskog ustava 24. rujna 2003.
Konačni tekst, odobren tijekom Međunarodnog sastanka vlada EU održanog u Rimu u prosincu 2003., trebali su potvrditi nacionalni parlamenti ili je trebao biti odobren putem referenduma, prema zakonu bilo koje zemlje Europske unije, ali je napušten jer su ga glasači na referendumu u Francuskoj odbacili (25. svibnja 2005., 55% je bilo protiv) te u Nizozemskoj (1. lipnja 2005., 62% protiv). Nakon ovih rezultata Češka, Danska, Irska, Poljska, Portugal i VB odlučile su odgoditi te potom otkazati svoje referendume.
Iako bi nas moglo prosvijetliti analiziranje toga kako Europa mrzi svoje korijene ili ih želi zaboraviti, produktivniji bi pristup bio da europski vođe počnu od toga da priznaju kako Europskoj Uniji nedostaje prikladan model integracije.
Površni multikulturalizam vodi vjerskoj segregaciji
Aktualni model asimilacije EU doveo je do segregacije većine ljudi koji dolaze iz islamskih zemalja. U svakom europskom gradu postoje „predgrađa“ u kojima su pravila u pogledu života društva i zajednice potpuno drugačija od pravila prihvaćenih u ostalim dijelovima grada. Službeni sekularizam doveo je do uspona šerijata.
U nekim slučajevima, pogotovo u Engleskoj, presude koje donose šerijatski sudovi istovjetne su onima državnih sudova. U VB, Islamsko šerijatsko vijeće (engl. Islamic Sharia Council) upravlja većinom od osamdeset pet šerijatskih sudova. U određenim područjima nekih švedskih i njemačkih gradova muslimani (koji predstavljaju većinu stanovništva tog područja) traže, i to ne uvijek na miran način, sudove utemeljene na Kuranu i drugačija pravila koja poštuju nacionalne građanske vlasti. Prema nedavnom policijskom izvješću, u Švedskoj je prošle godine bilo više od pedeset pet područja izvan nadležnosti policije (engl. no-go zone). U Njemačkoj su nakon ogromnog prosvjeda protiv slobode govora koji su 2012. organizirali salafisti u Bonnu, neke radikalne muslimanske zajednice na zapadu zemlje organizirale patrole „šerijatske policije“ kako bi nametnule poslušnost vjerskom zakonu.
Ideja površnog multikulturalizma, u kojem se sve prilagođava nihilizmu i sekularizmu Države, bez osvrta na bilo koju religijsku stvarnost, pogotovo onu kršćansku, neslavno je propala. Zlatno pravilo asimilacije dovelo je jedino do kulturalnog stava „prikrivanja“ ili do laganja o vlastitim uvjerenjima; ova se praksa zove „taqiyya“ koja je ne samo dozvoljena, nego se često i traži među Šijitima. Posljednjih se desetljeća sve veći broj mladih muslimana buni protiv pritiska da se na taj način prilagode sekularnoj kulturi te odbijaju sakriti pravu prirodu svojih vjerskih uvjerenja. Oni žele živjeti svoju vjeru u svakoj sferi svojih života. Neki od njih odabiru džihad kao način da slobodno posvjedoče svoju vjeru.
Europski je totalitarni sekularizam snažan te se širi diskriminirajući, nasilan stav protiv religije. Najnovije izvješće Organizacije za sigurnost i suradnju Europskog ureda za demokratske institucije i ljudska prava (OSCE-ODHIR) pokazuje ozbiljan i uznemirujuć porast broja zločina iz mržnje protiv abrahamskih religija. Povećava se broj napada ne samo na muslimane i židove, nego pogotovo na kršćane. Izvješća masovnih medija ne pomažu u smirivanju napetosti. Nakon napada u Parizu, novine „Liberation“ objavile su dug članak u kojem napadaju internetski pokret #prayforparis (molite za Pariz). Masovni su mediji prenosili samo okupljanja na javnim mjestima, a ne mise ili druge vjerske službe koje su se održavale u crkvama kao znak zauzimanja za nedužne žrtve.
Većina ljudi na Zapadu ne žele razmišljati o činjenici da su milijuni ljudskih života izgubljeni zbog odluke da isključimo Boga iz javnog života. Lakše se svađati s Putinom nego razmisliti o tome da Zapadni svijet postaje sve sličniji sovjetskom društvu dok sve više isključujemo Boga iz povijesti i iz našeg javnog pamćenja.
Integracija mora biti izgrađena na kulturnom identitetu
Za razliku od toga, svaki je uspješni model kulturne integracije do sada bio izgrađen na stvarnom poštovanju prema drugim vjerama i drugim kulturama, na poštovanju koje počinje od ponosnog potvrđivanja vlastitog kulturnog pamćenja i osobnog identiteta. Zdrav razum, fenomenološka filozofija i svjedočanstvo ljudske povijesti svi pokazuju da integracija mora biti utemeljena na poštovanju, kako prema vlastitom osobnom i nacionalnom identitetu, tako i prema osobnom i nacionalnom identitetu drugih.
Židovski filozof Martin Buber potvrdio je da se temeljna struktura ljudske osobe sastoji od njegove ili njezine sposobnosti izgradnje odnosa s drugima. Osoba gradi svoj identitet u odnosu s drugima u stanju otvorenosti i dijaloga. Ljudsko biće postaje ono što on ili ona jest ne u izolaciji, nego kroz izgradnju odnosa s drugima. Slično tome, u zbirci eseja pod naslovom „Osoba i zajednica“, mladi Karol Wojtyla nudi briljantnu analizu odnosa između ljudskog bića i Boga te između ljudskog bića i zajednice. Takvi odnosi moraju uključivati priznavanje i poštivanje vjerskih i kulturnih različitosti.
Kako su se Europa i čitav Zapadni svijet odrekli ne samo Boga, nego i vlastitih povijesnih, kulturnih i religijskih korijena, Europljanima današnjice postaje sve teže razumjeti aktualne probleme te za njih pronaći rješenja.
Činjenica da Europa zabranjuje božićne tradicije u državnim školama, kao i božićne pjesme, scene Isusova rođenja, božićne ukrase i javne procesije u sjećanje na svece zaštitnike (na primjer, ukidanje Dana Sv. Martina u Njemačkoj) nije posljedica pritužbi muslimanskih građana ili djece. Nikada nisam čuo da su muslimanske zajednice ili roditelji organizirali prosvjede protiv toga. U velikoj većini slučajeva, kršćanske se tradicije ukidaju zbog političkih odluka koje donose vlade i institucije nadležne za školstvo. Takve institucije koriste trivijalnu izliku da „ne žele uvrijediti“ nikoga druge vjeroispovijesti te da žele „održati mirnu atmosferu“ koja ne potiče terorističke napade. Pobornici totalitarističkog sekularizma zapravo koriste strašan rizik od religijskog nasilja i tragedije koje su se dogodile kako bi potisnuli kulturno pamćenje i ograničili vjersku slobodu.
Ovaj je začarani krug doveo do službenih zahtjeva da svi tekstovi i knjige povezani s kršćanskom vjerom budu uklonjeni iz školskih programa. Najistaknutiji slučaj dogodio se u proljeće 2012. kada je Gerush92 (organizacija istraživača i stručnjaka koji savjetuju Ekonomsko i socijalno vijeće UN-a o obrazovanju, razvoju, ljudskim pravima i rješavanju sukoba) zatražilo ukidanje „Božanstvene komedije“ u svim europskim školama jer je antisemitska, antimuslimanska i homofobna.
Takvi slučajevi jasno pokazuju totalitaristički duh novog sekularizma. Novi sekularizam ne želi samo kontrolirati današnje društvo, nego i lišiti buduće generacije ključa za otključavanje našeg osobnog i međunarodnog pamćenja. Ukidanje knjiga poput „Božanstvene komedije“ Dantea Alighierija, „Pjesme stvorova“ Sv. Franje Asiškog, Pravila Sv. Benedikta te romana G.K. Chestertona, J.R.R. Tolkiena, C.S. Lewisa, T.S. Eliota, Grahama Greenea, i Cormaca McCarthya neće pomoći društvu da razvije integraciju i međusobno poštovanje. Naprotiv, takva će represija sve odvesti u nove nepodnošljive oblike ropstva.
Ne postoji ništa više obeshrabrujuće nego nedostatak nade. U Europi na širem planu vidimo istu pojavu koja se događa u našim privatnim životima. Europa i Zapadni svijet mogu izaći iz ove padajuće spirale tako da stave religijsku vjeru i poštovanje prema povijesti i tradiciji u središte života zajednica i naših osobnih života. Kada učinimo pogrešan zaokret, ponekad je jedini način da stignemo do cilja taj da se vratimo natrag i krenemo dobro utabanom stazom, napuštajući opasne prečice i radeći težak posao koji je potreban da bi se stiglo do vrha.
Luca Volontè je glavni izvršni direktor talijanske Zaklade „Novae Terrae“, predsjednik Instituta Dignitatis Humanae te član Odbora povjerenika organizacije CitizenGo. Bio je član nekoliko odbora Parlamentarne skupštine Vijeća Europe (PACE).
Tekst se nastavlja ispod oglasa
