Renzi uvjeren da će Italija brzo dobiti predsjednika

Biranje talijanskog predsjednika nerijetko izaziva politički nered koji često tjednima blokira rad parlamenta, ali premijer Matteo Renzi uvjeren je da tu prepreku ovaj put može brzo preskočiti i nastaviti s provedbom nužnih ekonomskih i političkih reformi.

Prije dvije godine izbor za predsjednika pretvorio se u dvomjesečnu trakavicu koja je politički paralizirala zemlju i razotkrila nesposobnost talijanske političke elite da se s njome nosi.

Nakon četiri kruga glasanja, stranački čelnici nikako nisu mogli dogovoriti kandidata koji bi okupio većinu. Kako bi izašli iz blokade, počeli su moljakati vremešnog Giorgija Napolitana da pristane na još jedan mandat.

Nerado, zbog svoje pozne dobi, ali svjestan da time može spasiti zemlju, Napolitano je pristao i ušao u povijest Talijanske Republike kao prvi predsjednik s drugim mandatom.

Napolitano je u srijedu podnio ostavku, kako je unaprijed najavio pristajući na drugi mandat, a premijer Renzi odlučan je osigurati glatku tranziciju.

“Imam samo jednu brigu: spriječiti scene iz 2013.”, rekao je nedavno na televiziji. “Kažem vam da ćemo imati predsjednika države do četvrtog kruga glasanja”.

Šefa talijanske države, što je uglavnom ceremonijalna uloga jamca ustava, bira skupština izbornika. Imaju rok od 15 dana od ostavke Giorgija Napolitana.

Izborničku skupštinu čine svi zastupnici gornjeg i donjeg doma talijanskog parlamenta, uključujući i doživotne senatore, te 58 predstavnika 20 talijanskih pokrajina. Svaka od njih ima tri predstavnika osim Aoste koja ima samo jednog.

Postojeća skupština ima 1009 članova.

U prva tri kruga glasanja potrebna je dvotrećinska većina izbornika, odnosno 672 glasa. Od četvrtog kruga nadalje dovoljna je jednostavna većina, 505 izbornika.

Ako se Renzijevo predviđanje ostvari, Italija bi mogla imati novog predsjednika za nekoliko dana.

Takav bi ishod učvrstio Ranzijevo vođenje zemlje, a popularnost mu trenutno pada jer ekonomska kriza ne popušta. Dobio bi time i novi politički kapital za ulaganje u ekonomske i političke reforme, koje na nezadovoljstvo iz Bruxellesa sporo napreduju.

Renzi je ključni igrač u izboru novog predsjednika jer njegova Demokratska stranka (PD) ima najviše zastupnika. Očekuje se da će premijer prvo okupiti svoje snage oko jednog kandidata, a zatim tražiti podršku ostalih.

Demokrati sami kontroliraju 450 glasova, ali mogu doći i do 700 ako osiguraju podršku Berlusconijeve stranke Forza Italija, koja je formalno u oporbi, ali surađuje s Renzijem na ključnim političkim reformamama, odnosno na izradi nacrta novog izbornog zakona kojem je cilj smanjiti mogućnost pojave razmrvljenog parlamenta, što je gotovo pa pravilo nakon talijanskih izbora.

Zamka leži u tome što je glasovanje za predsjednika tajno, pa je i provedba stranačke stege nemoguća. Nema jamstva da će kandidat kojeg izaberu stranački čelnici biti po volji svim njihovim zastupnicima.

“To je kao igra ruskim babuškama: prvo morate postići sporazum sa zastupnicima svoje stranke, pa s koalicijskim partnerima i onda s Berlusconijem”, kaže politički analitičar Francesco Clementi.

“Mislim da Matteo to može”, dodaje Leonardo Morlino, profesor političkih znanosti iz Renzijeve rodne Firence. Dodaje kako mu je ključno pitanje osigurati disciplinu u PD-u, čiji su odmetnici 2013. minirali vlastite kandidate Franca Marinija i Romana Prodija.

Neki mediji sugeriraju da bi Renzi mogao izabrati kandidata koji će biti srcu drag krajnje lijevom krilu PD-a i zauzvrat tražiti da oni ublaže protivljenje Renzijevoj planiranoj reformi radnog zakonodavstva.

Drugi misle da će kandidat biti s lijevog centra kako bi prihvatljiv konzervativnim izbornicima. Napolitano je bio takav.

Već nekoliko tjedana talijanski mediji pune svoje stupce nagađanjima o imenima osoba koje bi mogle biti kandidati, ali izgledni favorit nije se nametnuo.

Ponovno se spominje Romano Prodi, ali i drugi bivši premijer Giuliano Amato, predsjednik Europske središnje banke Mario Draghi, ministar gospodarstva Pier Carlo Padoan, ministrica obrane Roberta Pinotti, a Italija u povijesti nije imala predsjednicu, ili bivši rimski gradonačelnik Walter Veltroni.

Renzi, međutim, zna iznenaditi. Kada je njegova ministrica vanjskih poslova Federica Mogherini dala ostavku kako bi preuzela europsku diplomaciju, zamijenio ju je Paolom Gentilonijem kojeg nitko nije vidio na tom mjestu.

Ima i živopisnijih prijedloga pa je tako jedan od urednika La Repubblice predložio oskarovca Roberta Benignija.

Politički komentator Paolo Franchi tvrdi da s obzirom na trajnu krhkost talijanske političke scene, kandidat mora biti politički vješt i iskusan operativac koji može ublažiti zabrinutost EU-a i drugih međunarodnih partnera. “Ne vidim mnogo takvih”, rekao je.