“Živio Trst, živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija“ – rekao je talijanski političar i predsjednik Europskog parlamenta Antonio Tajani u nedjelju u Bazovici u Italiji, blizu granice sa Slovenijom, zloupotrijebivši tako odavanje počasti žrtvama partizanskih egzekucija bačenih u fojbe da bi poslao iredentističke poruke.
> Tajani: ‘Žao mi je ako su moje su riječi krivo protumačene’
Talijanski iredentizam naziv je za talijanski pokret iz 19. stoljeća, nastao nakon ujedinjenja Italije, koji je cilj bio je pripajanje Italiji teritorija susjednih država (prvenstveno Austro-Ugarske) na kojima je živjela značajnija talijanska nacionalna manjina (pri čemu su u Talijane ubrajani govornici talijanskog) te bivših posjeda država sa područja Italije (primjerice, Mletačke Republike).
Područja na meti talijanskog iredentizma uglavnom su bila Istra, Venecija-Julijska krajina, Trst, Rijeka, Dalmacija s Bokom kotorskom, grčki Jonski otoci, Nica, Savoja, Korzika, Malta, Ticino te Južni Tirol. U velikoj većini teritorija koje su svojatali talijanski iredentisti, etnički Talijani su bili manjina.
Londonski ugovor i Prvi svjetski rat
Uključivanje Italije u Prvi svjetski rat na strani sila Antante bilo je motivirano upravo obećanjima da će joj, u slučaju pobjede, biti prepušten velik dio Dalmacije i Istre. Naime, tajnim Londonskim ugovorom sile Antante obećale su Italiji teritorij koji prikazuje karta:
Tako je Italija, iako je uoči Prvog svjetskog rata bila saveznik Središnjih sila, ušla u rat na suprotnoj strani- sila Antante.
Zapravo, prema Londonskom ugovoru, Hrvatska bi bila svedena na dio oko Zagreba, Liku i primorje od Rijeke do sjeverne granice Dalmacije: preostali dijelovi Hrvatske bili bi podijeljeni između Italije i Srbije.
Obećanja zadana Londonskim ugovorom nisu se, usprkos pobjedi sila Antante, u potpunosti ostvarila jer je Italija dobila manje od onoga što joj je obećano. Rapalskim ugovorom Između Italije i Kraljevine SHS (uskoro Jugoslavije) 1920. Italiji pripala Istra, dijelovi Kvarnera i današnje Slovenije, grad Zadar, kvarnerski otoci te otoci Lastovo i Palagruža. Taj je teritorij ostao pod Italijom sve do kraja Drugog svjetskog rata.
II. svjetski rat i Rimski ugovori
Rimskim ugovorima između Pavelića i Mussolinija 1941., talijanska se vlast još više proširila na istočnojadranskoj obali, a prisutnost talijanske vojske protezalo se duboko u unutrašnjost tadašnje NDH. Talijanska okupacija donijela je teror nad hrvatskim stanovništvom: zatvaranja hrvatskih škola, protjerivanja, logori, mučenja (osobito česta mjera mučenja bila je prisila konzumiranja Ricinusovog ulja) i ubojstva bila su tadašnja stvarnost.
Uspostavom komunističke Jugoslavije, talijanska je vlast na istočnoj obali Jadrana okončana. Veliku ulogu u pripajanju Istre Hrvatskoj u okviru Jugoslavije, odigralo je istarsko katoličko svećenstvo, posebno don Božo Milanović koji je, usprkos svijesti o budućim komunističkim progonima Katoličke crkve, ustrajao na tom da Istra pripadne Hrvatskoj.
> Tko je bio dr. Božo Milanović, svećenik antifašist, zbog kojeg su u Istri zviždali predsjednici?
Talijanski iredentizam danas
Talijanski iredentizam prisutan je i danas. Tako primjerice u Italiji postoje samoprozvane „općine“ dalmatinskih gradova „u egzilu“. Godine 2001., talijanski predsjednik Carlo Azeglio Ciampi dao je zlatno odličje (Medaglia d’oro al valor militare) Slobodnoj talijanskoj općini Zadar u egzilu te tako nagradio organizaciju koja odbija priznati pripadnost Zadra Hrvatskoj.
Dana 12. prosinca 2007., Talijanska pošta je izdala marku s fotografijom grada Rijeke uz popratni tekst “Rijeka – istočna zemlja nekoć dio Italije” (Fiume-terra orientale già italiana). Hrvatsko ministarstvo vanjskih poslova tada je uputilo prosvjednu notu Italiji zbog poštanske marke s nacionalističkim natpisom. Težina tog čina se može vidjeti u uporabi prijedloga i pridjeva – “già italiana” može također značiti i “već talijanska”. Marka je izdana u 3,5 milijuna primjeraka, ali na kraju nije puštena u optjecaj kako ne bi izazvala diplomatski sukob s hrvatskim i slovenskim vlastima.
To su samo neki od primjera otvorenog izražavanja iredentističkih težnji. Nije prvi puta ni da se one izražavaju u povodu odavanja počasti žrtvama partizanskih zločina bačenih u fojbe. U veljači 2007., na Dan obilježavanja žrtava fojbi, tadašnji talijanski predsjednik Giorgio Napolitano dao je izjavu u kojoj je pokolje u fojbama nazvao “barbarstvom stoljeća”, “posljedicom krvoločne slavenske mržnje” i “slavenskog aneksionizma”.
Tekst se nastavlja ispod oglasa