Glavu gore

Hrvatska desnica, nažalost i mnogi od nas( od kojih prvi ja) dajemo previše prostora komunističkoj ljevici i njihovim paradiranjima u kojem god obliku od Možemovaca do Kumrovca…
Kad malo se šire pogleda situacija, mi smo ti koji imamo Hrvatsku. Tu istu zemlju koju su naši domoljubi sanjali stoljećima, gubili glave od Beča do Beograda, napuštali, bježali, planirali i sanjali o njoj od Berlina, Toronta do Sydneyja. Ja zahvaljujući krvi, ljubavi i požrtvovnosti branitelja mogu živit u ovoj zemlji. Nije po mojim mjerilima, nije pravedna, ima hrpa loših stvari i nažalost vladaju oni koji ju mrze i nikad ju nisu ni htjeli.
Međutim, ona je tu unatoč svim tim zločinima, svim tim spletkama, svoj mržnji i izjavama kako će prije Sava krenuti uzbrdo nego ćemo dobiti državu.
Moja Hrvatska je tu i ona ne ide nigdje…Svi Josipovići, Mesići, Kekini i ostali koji je mrze i slave komunizam svaki dan vide tu zastavu, svaki dan se probude u toj istoj zemlji koju mrze. Slave zemlju koje nema 30+ godina, sve ih je manje i nestaju u grotlu povijesti kao i njihovi preci u mržnji pokušavajući spasiti nešto trulo sagrađeno na krvlju nedužnih.
Meni je takvih ljudi žao jer najgore je biti rob tako nečeg bolesnog i agresivnog, to nisu slobodni ljudi, ti ljudi nikad ne mogu biti sretni jer ih ispunjava mržnja i ona ih vodi. Tu nema mira i nema slobode, a ni sreće… Nikakav novac, moć i derneci im ju neće dati. Oni kad gledaju svoje zastave osjećaju želju da gaze ostale, ja osjećam ljubav koju su mnogi ostavili na oltaru domovine.
Život je krvava borba dobra i zla, uvijek bi radije bio na strani onih malih koji su prošli sve i svašta od 45 na dalje, nego uživao povlastice i okaljan došao pred Boga položiti račune.
Glavu gore, ne mogu oni nju mrziti koliko mi nju možemo voljeti. Taj jedan jadan dernek “penzionera” je nadglasalo okupljanje 20 000 mladih u Areni i na tisuće onih koji se okupljaju u crkvama slaveći Boga, ljubav i dobro.