Izjave Draška Stanivukovića nisu incident

KAD RIJEČ POSTANE PRIPREMA ZLOČINA

Negiranje Hrvatske, kontinuitet velikosrpske ideologije i sramotna šutnja politike

Na Balkanu rat nikada ne počinje pucnjem. Počinje rečenicom. Počinje pojmom. Počinje navodno bezazlenom tvrdnjom da postoje „srpske zemlje u Hrvatskoj“. Sve nakon toga samo je tehnička provedba već donesene ideološke odluke.

Zato izjave Draška Stanivukovića nisu incident, gaf ni provokacija za naslovnice. One su otvoreno negiranje Republike Hrvatske i nastavak političkog projekta koji je već jednom završio razaranjem, masovnim grobnicama i logorima. Razlika je samo u fazi. Oružje je zasad zamijenjeno retorikom, ali cilj je isti: delegitimizirati hrvatsku državu.

Iluzija da je velikosrpska ideologija poražena 1995. godine jedna je od najopasnijih zabluda suvremene hrvatske politike. Ona nije poražena – ona je zamrznuta, prilagođena i reaktivirana kad god okolnosti to dopuštaju. Devedesetih je govorila jezikom topništva, danas govori jezikom „identiteta“, „povijesnih prostora“ i „ugroženih prava“.

Tvrdnja o „srpskim zemljama u Hrvatskoj“ nije kulturna, nego teritorijalna tvrdnja. Ona implicira da hrvatske granice nisu konačne, da su rezultat povijesne pogreške i da su podložne reviziji. To je isti diskurs koji je prethodio pobuni 1990., isti koji je opravdavao barikade, etničko čišćenje i agresiju pod krinkom samoobrane.

Da bi takva ideologija opstala, potrebna joj je povijesna laž. Ta laž se proizvodi desetljećima: sustavnim prešućivanjem vlastite kolaboracije u Drugom svjetskom ratu, mitologizacijom četničkog pokreta i pretvaranjem zločina NDH u trajni dokaz da Hrvatska kao država ne smije postojati.

Suradnja Nedićeva režima, Ljotićevaca i velikog dijela četničkog pokreta s nacistima nikada nije postala temelj društvenog obračuna u Srbiji. Srbija je 1942. bila „Judenfrei“, ali ta činjenica nikada nije integrirana u kolektivnu odgovornost. Umjesto toga, krivnja je izvezena – prema Hrvatima, prema NDH, prema „genetskom fašizmu“.

To nije suočavanje s prošlošću. To je politička manipulacija prošlošću.

Kada je Jugoslavija počela pucati, propaganda je već bila spremna. Hrvatska je proglašena ustaškom prije nego što je ispaljen prvi metak. Srbi u Hrvatskoj nisu tretirani kao građani, nego kao „narod na pragu genocida“. Laž je stvorila moralni alibi za pobunu, a pobuna za agresiju.

Rezultat su razrušeni gradovi, deseci tisuća mrtvih i logori na teritoriju Srbije – Stajićevo, Sremska Mitrovica, Begejci, Niš. To nisu ekscesi. To su posljedice ideologije koja počinje tvrdnjom da neki prostor „pripada“ jednom narodu bez obzira na međunarodno pravo, demokraciju ili stvarnost.

Zato je opasno relativizirati Stanivukovićeve izjave kao „retoričko pretjerivanje“. One su čista ideološka poruka. One poručuju da Hrvatska nije završena država, da njezin suverenitet vrijedi samo dok ga netko drugi tolerira. To je politička agresija niskog intenziteta.

Srbi u Hrvatskoj tim se diskursom ponovno instrumentaliziraju. Ne priznaje ih se kao lojalne građane Republike Hrvatske, nego kao argument za tuđe teritorijalne ambicije. To nije zaštita manjinskih prava – to je njihova zloupotreba.

Najporazniji element cijele priče nije izjava iz Banje Luke, nego šutnja Zagreba. Ta šutnja nije mudrost, nego slabost. Nije strategija, nego strah. Država koja ne reagira na otvoreno negiranje vlastite teritorijalne cjelovitosti sama sebe pretvara u objekt, a ne subjekt politike.

Šutnja šalje poruku da je Hrvatska spremna tolerirati negiranje vlastitog postojanja kako ne bi „uznemirila odnose“. Povijest nas uči da takva logika nikada nije spriječila sukob – samo ga je odgodila.

Na Balkanu ništa nije opasnije od laži koja ostane neodgovorena. Tvrdnja o „srpskim zemljama u Hrvatskoj“ nije retorika – to je najava. Ako se na nju ne odgovori jasno, argumentirano i politički odlučno, ona će tražiti sljedeći korak.

Hrvatska nije nastala na mitu, nego na obrani od agresije. Tko to dovodi u pitanje, ne napada interpretaciju povijesti, nego temelje države.

Poginulim za Domovinu Hrvatsku – vječna slava.

Pokoj vječni daruj im, Gospodine. Počivali u miru Božjem.