I 1941. i 1995. je bilo žrtava. Hrvata i Srba. No jesu li žrtve jednakomjerne, tko ih je uzrokovao i zašto?
1941. su domaći Srbi krenuli u oružanu pobunu, no nisu se bunili protiv ustaša ili Ustaša i s njima ratovali, nego su Hrvate civile, žene i djecu iz susjednih sela ubijali i klali. Takva je bila “pobuna” Srba 1941. godine koju Pupovac i njemu slični slave već godinama u neovisnoj Hrvatskoj.
1995. su vojne i policijske snage RH oslobodile okupirani dio Hrvatske od kombinacije domaćih i stranih terorista, pretežno srpske nacionalnosti. HV se nije borio protiv civila nego protiv vojske, niti su činjeni organizirani masovni zločini kakve su Srbi 1941. počinili protiv žena i djece, nego je osim ratnih žrtava koje se nije moglo izbjeći bilo još nešto žrtava, koje su uzrokovane od obje strane u sukobu.
Poznato je da su četnici ubijali i svoje da ne bi starci ostali u Hrvatskoj i bilo im dobro, ako se mogu optužiti Hrvati da su ih pobili.
U vrijeme Oluje se dogodio odlazak Srba, ali tko ih je tjerao, Hrvati ili Srbi?
Na koncu, jesu li se mogli vratiti? Nisu odmah, ali je povratak omogućen.
Što je npr. s Hrvatima iz Boričevca i drugih mjesta u Hrvatskoj koja su srpski zločinci 1941. uništili, komunistički su zločinci taj zločin zataškali i povratak nikad nije omogućen, pa se Hrvati do danas, u novoj državi nisu uspjeli vratiti? Koja “Documenta” za njih brine?
U Srbu Pupovac smije veličati vrijeme/događaj čije je glavno zbivanje klanje Hrvata civila, bez većih (ili ikakvih?) sukoba s tadašnjom vojskom, a Hrvati (po Teršelički) ne bi smjeli slaviti legalnu vojnu akciju kojom je oslobođena Hrvatska i praktički završen rat? Po kojoj to čudnoj, izopačenoj logici?
Citat IKE od prekjučer :
“Prema dostupnim podacima organizatora, 27. srpnja 1941. tijekom komunističkog ustanka došlo je do ubojstava i progona civilnog (pretežito hrvatskog, katoličkog) stanovništva, paljenja katoličkih crkava s vjernicima, spaljivanja sela te progona zbog vjerske i nacionalne pripadnosti. Navodi se i zaustavljanje vlakova te likvidacije putnika. Nakon tih događaja selo Boričevac prestalo je funkcionirati kao organizirana zajednica.
Do sada su ekshumirane 24 žrtve iz Dabine jame, među njima i maloljetne osobe (3–15 godina). Organizatori ističu potrebu daljnjeg dokumentiranja žrtava, očuvanja mjesta stradanja i utvrđivanja činjenica te pozivaju potomke stradalih, mještane podrijetlom iz toga kraja i širu javnost na sudjelovanje u misnom i komemorativnom dijelu programa.
Sudionici se mole da dođu ranije radi mirnog ulaska u crkvu. Predviđena je mogućnost polaganja svijeća i vijenaca kod grobnice i spomen‑obilježja.
Inače, Boričevac je naselje u Ličko‑senjskoj županiji (općina Donji Lapac), u blizini granice s Bosnom i Hercegovinom. Nalazi se na 590 m nadmorske visine i prostire se na oko 15,3 km². Nakon Drugoga svjetskog rata povratak hrvatskih obitelji nije bio omogućen. Potomci Boričevljana danas nastoje obnoviti mjesto i ostvariti povrat oduzetih imanja.”
Ne bih gospođi Teršelič oduzimao pravo da govori što želi, ali dužnost je intelektualaca i vjernika govoriti. Svjedočiti istinu nasuprot Documentinu crnom i gnjusnom mraku, koji se brine samo za jednu stranu i to ne govoreći istinu, nego je krivotvoreći. Gospođa Teršelič smije lagati u javnosti. Nije to zločin niti prekršaj. No ako se njena aktivnost financira iz hrvatskoga proračuna, onda smo svi mi ludi i zreli za ludnicu zajedno s onima koji su osigurali odnosno dodijelili financiranje gospođi Teršelič i njenoj udruzi.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.