Moralni bankrot ljevice

Takvo razmišljanje slijedi iz općeg moralnog bankrota ljevice, njihovog moralnog relativizma kojeg pretvaraju u apsolutizam i njihovog komičnog ideološkog morala.

U svakom društvu postoje dvije vrste normi koje oblikuju ponašanje ljudi: zakonske i moralne. Zakonske norme reguliraju ponašanja čija je šteta društvu očita i neposredna: krađa, nasilje, prijevara. Moralne norme pak uređuju ono što nije zakonski kažnjivo, ali dugoročno razara društvo: nevjera, laganje, rastava braka. Ako zakoni sprječavaju vidljivu destrukciju, moralne norme štite od tihe erozije zajednice.

Tu se pojavljuje paradoks suvremenog, “progresivnog” ili ljevičarskog morala. On polazi od tvrdnje da je moral relativan i da nitko nema pravo osuđivati tuđe izbore. Tako, recimo, osudu rastave braka ljevica tumači kao nasilno nametanje “crkvenog” ili “patrijarhalnog” morala. Onaj tko javno zagovara tradicionalni moral automatski se stigmatizira kao zatucan, nazadan ili klerofašist.

Ali upravo u tom trenutku pada maska relativizma. Jer osuđujući “nametanje morala”, ljevica zapravo sama nameće vlastite moralne standarde: po njima nije loš onaj tko vara, laže ili uništava obitelj, nego onaj tko se drzne reći da je to loše. Dakle, zlo nije u djelima koja razaraju zajednicu, nego u samom činu moralne osude. Paradoks je potpun: dok proglašava da je moral relativan, ljevica se ponaša kao moralni apsolutist.

No apsurd ide dalje. Tradicionalni moralni kodeks uvijek je bio u funkciji očuvanja zajednice, sprječavanja raspada obitelji i međusobnog povjerenja. Njegovo kršenje proizvodi realne, mjerljive posljedice: rast kriminala, raspad brakova, gubitak povjerenja i porast nasilja. S druge strane, ljevičarski moral uvodi kategoriju “ideoloških grijeha”, ne zato što proizvode stvarnu štetu, nego zato što vrijeđaju dogmu. Tako se na stup srama stavljaju šale, pjesme, simboli ili pozdravi, pa čak i “kriva” potrošnja energije, grijanje, automobili ili meso.

Vrhunac apsurda jest zahtjev da se takvi “grijesi” zakonski kažnjavaju.

Najbolje se to vidi na primjeru pozdrava “Za dom spremni”. Ljevica ne staje na tome da ga smatra moralno neprimjerenim, ona zahtijeva njegovu zakonsku zabranu i kazneno gonjenje onih koji ga koriste. Dakle, govorimo o ideološkom prijestupu koji se proglašava jednako teškim, pa čak i težim, od stvarnih djela koja razaraju društvo.

Apsurd takve logike najbolje se vidi kada zamislimo što bi se dogodilo da svi prekrše njihov ideološki moral naspram onoga što bi se dogodilo da svi prekrše tradicionalni moral:

Scenarij A: svi građani nose majice s pozdravom “Za dom spremni”. Što bi se dogodilo? Ništa. Ljudi bi i dalje išli na posao, obitelji bi živjele, trgovine radile, djeca se igrala. Simbol sam po sebi ne proizvodi glad, nasilje, razvod ni raspad zajednice.

Scenarij B: svi građani lažu, varaju i rastavljaju se. Što bi se dogodilo? Povjerenje bi potpuno nestalo, brakovi i obitelji bi se raspali, djeca bi ostala bez stabilnog doma, poslovne veze bi bile uništene, a cijelo društvo pretvorilo bi se u kaos nepovjerenja i egoizma.

Kontrast je jasan: kršenje morala ljevice nema nikakvu realnu društvenu štetu, dok kršenje onoga što ljevica odbacuje kao “nazadno” dovodi do stvarne katastrofe.

Dakle, kad primjerice Crkva samo propovijeda tradicionalni moral koji sprječava stvarnu društvenu štetu, ljevica cvili da je to “nametanje morala”. Istodobno, ljevica bi represivno i drakonski kažnjavala one koji ne poštuju njihov ideološki moral, a čije kršenje ne proizvodi društvenu štetu. Oni bi čovjeka koji nikom nije napravio ništa poslali u zatvor na pet godina. Ima li većih bolesnika i licemjera od njih?