Nađite si drugo nadahnuće

Ako organizator ljevičarske manifestacije ovako psuje, kakvi li su tek oni u predstavama.. Sa ovakvim rječnikom izbacili bi ga iz javne kuće i iz seoske birtije, ali ga Obuljenka uz odobrenje Plenkovića svejedno financijski potpomaže..
I takvi trube o demokršćanskim smjerovima, o domoljublju, o zaštiti nacionalnog identiteta Hrvata, a bogato nagrađuju bizantizam i razgradnju hrvatskog kulturnog nasljeđa…

Zanemarujući tko konkretno “sjedi u fotelji”, pogledajte samo što je sve i kakvim rječnikom Juraj Aras javno rekao o ČLANOVIMA HRVATSKE VLADE, točnije ministru vanjskih i europskih poslova, ministrici kulture i medija te premijeru. Jedno je opravdana konstruktivna kritika, parodija i satira, a drugo je primitivni prostakluk otvoreno usmjeren prema svemu “hrvatskom”.

A kako na to reagira ministrica kulture i medija? Prema izjavi koju je dala, ona poistovjećuje “umjetničku slobodu” Arasa da se – kao uvaženi “kulturnjak” s lijevoga spektra – u javnosti i izvan nje ponaša kako god želi, a što podrazumijeva i teške uvrede i psovke drugih.

Dakle, s jedne strane Aras se osobno i umjetnički identificira sa svima koji omalovažavaju sve što je “hrvatsko”. (hrvatska država, hrvatska zastava, hrvatski državni vrh, hrvatski branitelji, hrvatski mučenici, hrvatska kultura, hrvatski društveni problemi). Uz uživanje političke zaštite aktualne ministrice kulture – koja i sama tolerira sve provokacije spram “hrvatskog”. Jer umjetnost mora biti “slobodna i provokativna”. Dok s druge strane “za to” oboje bivaju plaćeni od strane hrvatske države, tj. novcem hrvatskih poreznih obveznika.

A kada ljudi prirodno odreagiraju na cijelu tu “umjetničku provokaciju”, onda ministrica “suosjeća s umjetnikom”. Mislim, ako to nije primjer provođenja sadizma nad Hrvatima, ne znam što jest.

Na sve rečeno, kao vrhunac, dolazi spoznaja da su svi nezadovoljni krajnjim ishodom takve “kulturne prakse” – od samog umjetnika i publike pa do resorne ministrice i javnosti – te postaje očito da ju treba mijenjati. Ako ne samu ministricu, onda barem dosadašnju “kulturnu praksu”.

Zaključak: Istinska hrvatska kulturna politika i slobodni umjetnički izričaj ne mogu se temeljiti na sadizmu ljevice spram Hrvata, hrvatske kulture i hrvatske države. Nađite si drugo nadahnuće. Ovo više ne prolazi.