Mogao bih napisati knjigu o bezobrazluku i drskosti državnih službenika a sve na temelju vlastitog iskustva. Dospio sam pod ovrhu zbog duga koji nije postojao. Spor je trajao tri godine i na kraju sam morao plaćati. Obolio sam, dobio tri stenta, nisam radio i nisam mogao davati državi koliko je tražila. Na bolovanju sam dobio opomenu da će mi plijeniti pokretnine iz stana. Otišao sam u nadležnu službu sa svom medicinskom dokumentacijom nastojeći objasniti o čemu se radi i zašto dobivaju manje. Referentica me nije htjela ni pogledati nego mi je samo, pišući nešto, procijedila kroz zube da to nju ne zanima, da to nije problem ni njezin ni državne službe. I ispratila me riječima: – Izvolite platiti ili dolazimo plijeniti. Nije mi preostalo druge nego ići u dug i zadovoljiti gospođu čija je šefica, mjesec dana nakon toga uhićena i procesuirana zbog pogodovanja krupnim igračima a u igri su bili milijunski iznosi. Nakon trinaest godina borbe, dobio sam sudski spor. To je samo jedan slučaj a ostale neću spominjati da mi mečka opet ne zaigra pred vratima. Osuđujem nasilje, osuđujem ubojstva, ne želim opravdavati nikoga ali nisam začuđen. U mome selu bi rekli: – Ne daj Bože razumjeti! Jer, da bi razumio, moraš sve osjetiti na vlastitim leđima i u vlastitoj duši. A moja referentica iz državne službe bi rekla: – To nije moj problem! A baš iz njezinih i njihovih ureda proizlaze svi problemi. Jer nisu djelovali preventivno, djeluju selektivno i ne tiče ih se nitko osim njih samih.
