EKSPERIMENTIRANJE
Čitamo: “Od ponedjeljka cjepivo za djecu trebalo bi biti u Hrvatskoj.”
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Alemka Markotić nekidan: “A na čijoj djeci ćemo ispitati cjepivo? Brojna cjepiva, rađena u zapadnim zemljama su ispitivana u siromašnim područjima Azije i Afrike. Na sirotinjskoj djeci dakle, a na nečijoj djeci se to mora ispitat da bi moje dijete bilo sigurno, ali opet na čijemu ćemo? Ovaj Covid svašta izvlači, ali neke stvari stavlja u red jer se sad ispituje i na europskoj i američkoj i na drugoj djeci, a ne samo na afričkoj i azijskoj.”
Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije mons. Želimir Puljić, kardinal Josip Bozanić, zagrebački nadbiskup i potpredsjednik HBK te ostali članovi Stalnog Vijeća: predsjednik Komisije HBK za odnose s državom mons. Dražen Kutleša, mons. Đuro Hranić i mons. Zdenko Križić, poručiše 6. prosinca 2021, dakle prekjučer: “Iz svoje brige za čovjeka i želje za unaprjeđenjem društva u kojemu živimo, pozivamo sve građane, sve vjernike i sve ljude dobre volje da daju svoj doprinos u prevladavanju zdravstvene i društvene krize kojoj svjedočimo, ponajprije cijepljenjem kao sredstvom prevencije i suzbijanja transmisije virusa…”
Svjedočimo moralnom i intelektualnom padu širokih slojeva naroda i velikog dijela institucija. To je naš osnovni problem, a ne toliko vlast koja je očito usmjerena na zlo. To se osobito vidi u našem odnosu prema djeci i mladima u ovoj krizi. Ishod ove krize će se uvelike odlučivati prema tome kako ćemo se u njoj postaviti prema djeci i mladima. Oni majke i očevi, bake i djedovi, te oni službeni moralni autoriteti koji su manje-više RAVNODUŠNI prema šteti koja se nanosi djeci i mladima, možda su naš najveći problem.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Ovdje objašnjenje gornje teze:
Njemački katolički folozof Robet Spaemann 2011. godine u knjizi “Nach uns die Kernschmelze” (Hrvatski: “Nakon nas atomska katastrofa”, naslov izveden iz izreke “Nakon nas potop”) veli:
“Vjerojatnost je subjektivna procjena budućih događaja. Kad neki događaj nastupi, tad je potpuno svejedno koliko je vjerojatan bio u prošlosti. Ocjena jednog budućeg događaja kao manje ili više vjerojatnog služi samo kao orijentacija kod preuzimanja vlastitog rizika. Pri tome je odlučujuće da je onaj koga se dobitak ili gubitak tiču – ista osoba. Npr. kod sudjelovanja u prometu, sve dok su isti oni koji preuzimaju rizik i oni koji uživaju prednosti sudjelovanja u prometu. To ne isključuje mogućnost da je taj rizik neopravdan i nerazuman, kao što je to danas čest slučaj kod sudjelovanja u prometu. NIKADA MEĐUTIM NE SMIJE BITI DOZVOLJENO DA ODREĐENA DEFINIRANA SKUPINA LJUDI UŽIVA PREDNOSTI NA RAČUN RIZIKA KOJEG PREUZIMAJU NEKI DRUGI LJUDI, KOJE SE O TOME NIŠTA NE PITA. UPORABA PRINCIPA PROCJENE VJEROJATNOSTI RIZIKA U TOM SLUČAJU SE NE SMIJE PRIMJENJIVATI. NITKO NEMA PRAVO ŽIVOT NEKOG DRUGOG STAVITI NA LUTRIJU SAMO ZATO ŠTO JE VJEROJATNOST DA SVE PROĐE DOBRO VISOKA.” (str. 40)
On kaže i ovo na str. 8:
“Ako netko nalazeći se u životnoj opasnosti stavi na lutriju život vlastitog djeteta, postupa neodgovorno, pa i onda kad šansa da stvar završi dobro iznosi 99:1. Jer nitko unaprijed ne može znati hoće li se nešto što je danas malo vjerojatno, sutra ipak dogoditi.”
