Narod je prepušteni sam sebi. Nema nikoga na svojoj strani. Nakon svih ovih godina za državu i pravosuđe je uopće suvišno trošiti riječi, ali gdje su ostali koji bi trebali voditi narod?
Crkvene oce ne možeš ni vidjeti ni čuti, dok se hrvatsko dostojanstvo gazi svakodnevno, institucije i stručnjaci su u strahu od društvenih mreža i medija. Doktori i znanstvenici se više boje politike i lošeg publiciteta nego loše odluke. Povjesničari se bave ispravim temama s imaju još uvijek živi tkivo koje je prošlo krvavo rađanje ove države. Narod je na vjetrometini svjetskih i domaćih kvaziliberala, neokomunista, narcisoidni “influencera” i bez prestanka mu se oduzima dostojanstvo i razlog za borbu.
Ali tko će skupiti snage dići glas za narod? Gdje su se naši vođe skrili i imamo li ih uopće? Shvaćaju li ljudi da svojim izborom sudjeluju u kreiranju ovog stanja? Onog trena kad je politička poslušnost važnija od vlastitog dostojanstva i kad je društvena platforma važnija od istine ljudi biraju, donose odluke i daju svoj glas za stvaranje stanja u kojem živimo.
