Nažalost, hrvatski medijski prostor, ne samo da se nije oporavio nego je i puno gori od medijskog prostora u bivšoj državi. U Jugoslaviji se znalo što je “Borba”, što je “Vjesnik”, što je “NIN”, što je “Politika”. Znalo se što je TANJUG i što je JRT. Znalo se što propagiraju i za što se zalažu. Nisu oblačili “pluralna odjela”, nisu oblačili šarene košulje, nisu posvajali rimske pape ni hrvatske junake. Prodavali su komunističku ideologiju koja nije trpila pogovora. Danas sve sliči na maškaradu. Prodaju lažnu demokraciju, lažni humanizam, lažno domoljublje, lažni antifašizam, posvojili su papu Franju, generala Gotovinu kojeg su prije pravosudne presude proglašavali zločincem i kokošarom, neke hrvatske branitelje čija je uloga u ratu dvojbena, posvojili su hrvatsku državu i temelje joj smjestili na Sutjesku, šire komunističke i velikosrpske laži, obmanjuju ljude i “stvaraju javno mišljenje” koje sa stvarnim javnim mišljenjem nema nikakve veze. Ne postoje profesionalni kodeksi, caruju laži, obmane i manipulacije. Nema više novinara, svi su postali aktivisti, odnosno, ostali “društveno-politički radnici” a da ni sami ne znaju tko im je vlasnik, tko im je gazda i za čiju korist rade. Prije je sve imalo nekog smisla, ma kakav bio. Danas sve to nema smisla i mislim da će psihijatri imati posla. I sa njima, i sa nama. Crkva bi se trebala odrediti prema tim medijima i strukturama koje iza njih stoje. Osobito prema onima koji se predstavljaju “pluralnim katolicima” pa nam za Božić daruju katoličke kalendare i mišljenja svojih “teologa”. Vrijeme je!