Stanić: Hrvatski medijski prostor još se nije oporavio od nagloga reza koji je nastao 1945.

Portal Hrvatskog kulturno vijeća je u tradicionalnom božićnom razgovoru ugostio glavnoga urednika Glasa Koncila Branimira Stanića. „Istina i kad boli oslobađa“, poručio je sugovornik i urednik medija koji svi posebno cijenimo. Razgovor su vodili Davor Dijanović i Osor-Slaven Barišić.

Poštovani gosp. Staniću, dugo ste godina bili urednik magazina Prilika i zamjenik glavnoga urednika Glasa Koncila. Nedavno ste postali i glavnim urednikom, nakon odlaska mons. Ivana Miklenića u mirovinu. Kako ste doživjeli novo imenovanje i kako su protekli prvi mjeseci na novoj funkciji?

Imenovanje glavnim urednikom doživio sam kao preuzimanje, zajedno s ostalim djelatnicima, velike odgovornosti za Glas Koncila kao veliki medijski ali i evangelizacijski projekt Zagrebačke nadbiskupije. Zahvalan sam da me na tom putu do imenovanja punih 18 godina, do svojevrsne novinarske punoljetnosti, pripremao mons. Ivan Miklenić koji je više od trideset godina bio glavni urednik Glasa Koncila.

Njegove su zasluge za hrvatski medijski prostor nemjerljive, i u mnogočemu nedostižne. Postavio je vrlo visoke kriterije pa su prvi moji mjeseci na službi glavnoga urednika prošli tako da u suradnji sa sjajnim novinarima, grafičkim urednicima, ostalim djelatnicima i brojnim suradnicima nastojimo zadržati kontinuitet kvalitete, ali prilagođeni novim izazovima.

Zanimljivo je da je ovoga puta funkcija glavnoga urednika pripala laiku, a ne svećeniku…

Da, to je mnoge iznenadilo. No to što su dosad na službi glavnih urednika i direktora Glasa Koncila bili svećenici ne treba gledati kao na klerikalni karakter naše novinsko-izdavačke kuće nego razloge više treba tražiti u povijesti. Naime, Glas Koncila je nastao u doba 60-ih godina prošloga stoljeća kad je vjernicima laicima bilo rizično, pa čak i opasno javno se deklarirati vjernicima, a kamoli pisati za crkvene novine. Zato su svećenici preuzimali najveću odgovornost. Nakon Vladimira Pavlinića, don Živka Kustića i mons. Miklenića koji su u prvih 58 godina vodili Glas Koncila to što je laik postao četvrti urednik znači i da su se političke i društvene okolnosti, hvala Bogu, promijenile.

Za dvije godine bit će 60 godina izlaženja Glasa Koncila kao jedinoga katoličkoga tjednika u Hrvatskoj. Kako gledate na njegovu ulogu u povijesti hrvatskoga novinarstva, ali i općenito društva, kulture…? Prošli smo kroz razna vremena, od onih komunističkih, do ovih današnjih.

Dopustite mi podijeliti zanimljivu zgodu iz 1978. kad je za papu izabran Poljak kardinal Karol Woytila. Ubrzo nakon izbora susreo se u Vatikanu s novinarima iz čitava svijeta te na opće iznenađenje spontano upitao jesu li stigli i novinari Glasa Koncila. Dakle, kada govorimo o povijesti, već iz te anegdote vidljivo je da je služenje Glas Koncila u doba komunizma izazivalo poštovanje čitave Crkve. Neprijeporno je da se razlozi kriju u hrabrosti i vjerodostojnosti urednika i novinara Glasa Koncila koji su i u vremenima najgorega komunizma umjeli probijati putove slobode te tako osvijetliti obraz hrvatskoga novinarstva. Moglo bi se nizati do unedogled sve presude glavnim urednicima, praćenja, zatvaranja, prijetnje…, a napose sve momente junaštva koje su oni pokazivali, pa i na kulturnom području.

Dovoljno je spomenuti višegodišnju proslavu Trinaest stoljeća kršćanstva na hrvatskom području kojoj je kolijevka bio upravo Glas Koncila. Međutim, osim ponosa na ta vremena, uspoređivanje bi moglo dovesti i do frustracije jer ponekad se sve što su činili za Crkvu i hrvatski narod čini nedostižnim. Radije stoga na povijest Glasa Koncila gledam kao na temelj na kojem sada gradimo nego na vrijeme u koje bismo se po bilo kojoj osnovi trebali vratiti. Kad je pokojni don Živko Kustić svojedobno govorio da je njegovu nasljedniku teže nego njemu, obrazlažući to da je njegov neprijatelj bio jasno vidljiv u obliku komunističke ideologije, a s demokratizacijom su došli i brojni drugi vidljivi i nevidljivi izazovi, nisam ga u prvi mah shvaćao – no sada ga bolje razumijem.

Kakva je Vaša vizija za Glas Koncila u budućnosti i kako gledate na njegovu ulogu u društvu koje se mijenja?

U prosincu smo objavili redizajnirani Glas Koncila, čime smo na neki način pokazali da smo spremni zadržati ranije spomenuti kontinuitet, ali u novim izazovima. No Glas Koncila nikada nije i nikada ne će biti dijelom one medijske struje koja pokazuje stvarnost kakva ona zapravo nije. Ponosni smo što nismo podlegli tabloidizaciji novina, čime smo ostali posljednji tjednik u Hrvatskoj tiskan na novinskom papiru koji se nije nagnuo prema tabloidu. Raduje me i to što se u svijetu vraća povjerenje u ozbiljno novinarstvo, pa se nadam da će taj trend uskoro zahvatiti i Hrvatsku.

Dopustite još jedno zapažanje. Jako me iznenadilo kad smo išli u redizajn novina sa željom da se naš tjednik i formatom na novinskom papiru svrsta među europske ozbiljne novine, ni u jednoj hrvatskoj tiskari s kojim smo kontaktirali nismo mogli dobiti zadovoljavajući veći format na kojem izlaze novine u Srednjoj Europi. Svi hrvatski strojevi, dakle, jedino mogu tiskati tabloidna izdanja, što je na neki način veliko osiromašenje za hrvatski medijski prostor. Međutim, bez obzira na nešto manji format nego što ga imaju ozbiljne europske novine, zadaća Glasa Koncila na pragu njegove 60. obljetnice ostaje naoko vrlo jednostavna: reći ljudima koji su nam dali povjerenje što se događa, to jest, reći im istinu. Poznato je da istina boli, no daleko je vrjednije to što istina i oslobađa.

Svojedobno ste u Matici hrvatskoj govorili na temu „Istine i laži u eteru – o argumentaciji i manipulaciji u javnom komuniciranju“. Kako općenito gledate na stanje u hrvatskom medijskom prostoru?

Hrvatski medijski prostor, baš kao i hrvatska kultura uopće, još se nije oporavio od nagloga reza koji je nastao 1945., kada je sve što je u kulturi i javnosti mislilo kršćanski praktički nestalo sa scene. Hrvatsko novinarstvo do Drugoga svjetskoga rata bilo je u procvatu te ni u čemu nije osjećalo kompleks pred novinarstvom tadašnjega razvijenoga europskoga kruga. Mnogi su velikani završili u logorima, jamama, protjerani su ili su pod pritiscima bili primorani otići.

>Kako je u vlasničku strukturu Styrije koja posjeduje Večernji list ušao bivši čelnik nogometnog i košarkaškog kluba Crvena Zvezda?

>N1 i Nova TV Hrvatskoj Merčepovu smrt prikazali na jedan, a Srbiji i BiH na drugi način

Navest ću samo primjer glasovitoga hrvatskoga i španjolskoga novinara Luke Brajnovića po kojem je još za njegova života nazvana ugledna nagrada za medijske djelatnike koju dodjeljuje Sveučilište Navarra. Lijek za tegobe koje osjeća hrvatsko novinarstvo nije samo u lovu na suvremene trendove nego i ulaganje napora u povratak vrjednovanju naših novinarskih korijena. U Glasu Koncila stoga smo pokrenuli biblioteku Hrvatska katolička baština XX. stoljeća u kojoj su svoje mjesto našli i istaknuti novinari i urednici. Uvjeren sam da bi se svraćanjem pozornosti na njih pomogao vratiti i dignitet novinarskoj profesiji.

Posebice važnim smatramo ulaganje u odgoj i formiranje mladih naraštaja naših novinara: široko obrazovanih, marljivih, profesionalnih, odgovornih, istinoljubivih i posvećenih pojedinaca koji ne će dopustiti da nestane novinarstvo kakvo smo poznavali. Stasaju li u GK-u mlade snage takva novinarstva?

Danas u Glasu Koncila radi nekoliko mlađih novinara koji, vjerujem, kao i njihovi stariji kolege, kroče u tom smjeru. Oni su svoj novinarski put započeli tako što su prvo bili novinari izvjestitelji. Išli su na događaje, gledali i bilježili. Maločas spomenuti Luka Brajnović u europskom je novinarstvu poznat po tvrdnji da ako informacija nije istinita, nije informacija. Početak svake velike novinarske priče jest istina. Iako zvuči zahtjevno, istina je minimum. Ponosni smo što Glas Koncila u svojoj povijesti nikada zbog neistine nije izgubio na reputaciji.

Koliko je važno imati dobro organizirane studije, kvalitetne programe i stručne predavače? Koliko znamo, uz novinarski rad, predavali ste i na Fakultetu hrvatskih studija. Kakvi su Vaši dojmovi i što bi se eventualno moglo bolje?

Više od desetljeća na Hrvatskim sam studijima predavao niz kolegija budućim komunikolozima. Primijetio sam da je s godinama opadao njihov interes za bavljenje novinarstvom, a rastao interes za druga komunikološka područja poput odnosa s javnošću. Takav pad interesa velika je ugroza za hrvatski medijski prostor, a jedino ide na ruku onima kojima je cilj manipulirati u javnosti. Gotovo da bi se moglo reći da pad povjerenja javnosti u medije prati i pad interesa za bavljenje novinarskom profesijom. Rješenje je, dakle, vratiti povjerenje u medije, a to je jedino moguće preko istine ili, šire rečeno, preko oživotvorenja najviših etičkih standarda. Odgovornost, pri tom, nije samo na fakultetima nego i na redakcijama i vlasnicima pojedinih medija.

Dojma smo da je Katolička Crkva nerijetko predmetom napada tzv. mainstream medija. Budući da je sastavljena i od ljudskoga, a ne samo božanskoga elementa, pogrješke naravno postoje i samokritika je poželjna, no imate li dojam da se često pretjeruje?

Imam dojam da je pozornost koju Crkva uživa u hrvatskim medijima često veća nego u nekim drugim zemljama. To su mi na neki način potvrdili i kolege iz drugih katoličkih medija u Europi koji se čude što događaji i crkvene osobe nerijetko dođu na naslovnice hrvatskih novina, u prve minute dnevnika ili budu udarne vijesti na portalima jer to kod njih nije slučaj. Među mogućim obrazloženjima toga hrvatskoga fenomena sviđa mi se tumačenje koje kaže da Crkva takvu pozornost uživa jer je u hrvatskom društvu ostala valjda jedina stabilna i dugostoljetna institucija koja kontinuirano, osim poklada vjere, čuva memoriju naroda i njegove opstojnosti.

Hrvatska, naime, nema kraljice i kraljeve, to jest monarhije koja je drugdje uporište identiteta, demokracija je još premlada da bismo se za nju mogli čvrsto držati, a komunističko je razdoblje ili prekinulo kontinuitet ili nagrizlo identitet kulturnih i znanstvenih institucija koje su ostale aktivne i nakon rata… Pod tim vidom Crkvu, čiji su članovi većina u hrvatskom društvu, na neki bi se način moglo gledati kao na prilično usamljenu čuvaricu hrvatskoga narodnoga identiteta tijekom svih stoljeća, što je nekima dodatni razlog interesa za medijsko praćenje, a nekima nažalost i za blaćenje.

S obzirom na prirodu posla, sigurno pratite i društveno-političku situaciju u Republici Hrvatskoj. Kako biste ju ukratko ocijenili?

Često se sjetim rečenice koju sam pročitao u jednom priručniku za bonton. Naime, autorica toga bontona našalila se da u zemljama bivše Jugoslavije postoji u javnim službama šifra za radno mjesto koja glasi „703“. Dođe se na posao u sedam ujutro, ode se u tri, a radni učinak mjeri se brojkom između 7 i 3. Čini mi se da na društvenu i političku situaciju uvelike utječe to što se u glavama najodgovornijih njihove službe tretiraju mahom kao „radna mjesta“, a ne kao služenje za opće dobro. Koliko je posljednjih godina samo ministara moralo odstupiti!

K tomu, i dalje se u političkom okružju nismo odviknuli od toga da dok pripadnici starih struktura još uvijek u tišini iscrpljuju zemlju iznutra, glasno se očekuje spasitelje koji će doći izvana pa se danas maše sa svakim eurom koji dolazi iz fondova Europske unije. Time se šalje posve kriva poruka hrvatskim građanima da smo stalno o nečemu i nekome ovisni, da smo jadni. A kao narod nismo jadni. Onoga trenutka kad se promijeni taj mentalitet ovisnosti o pomoći drugih, a više se počne govoriti o suradnji s drugima tada će se početi vraćati i nacionalni ponos.

Nalazimo se u vremenu neposredno pred Božić. Što bi prema Vašem mišljenju blagdan rođenja Isusa Krista trebao značiti nama kršćanima?

Božić je svetkovina koja ima snažni integrativni karakter, jer povezuje ljude međusobno i ljude s Bogom. Hrvatska se još nije oporavila od sustavnoga razjedinjavanja pa i dalje, čak i među vjernicima, nisu iščeznule, na primjer, podjele između sjevera i juga, to jest podjele koje različite mentalitete u našem narodu vide kao zaprjeke, a ne kao bogatstvo.

Nadam se da će mi biti dopušten i prijedlog preko kojega se vidi da božićno otajstvo ima vrlo široku primjenu. Kad se procjenjuje djelovanje nekoga, pogotovo u javnosti, bilo bi možda blagotvorno da se pitamo koju bi ulogu ta osoba imala u božićnom otajstvu. Mislim da bi se u tom smislu lako moglo prepoznati i pastire, i mudrace, ali i herode. Valja ponovno reći: istina i kad boli oslobađa.