Zadnja rupa na svirali

Samo komentar o ocjenjivanju. Ostalo su dnevno-politikantsko-sindikalne nebuloze. Prvo valjda treba jasno i objektivno utvrditi zašto su ocjene bitne roditeljima i školstvu. A to nikada i nitko niti je istražio i utvrdio. Niti namjerava! Samo se isprazno lamentira o statističkom broju “uspješnosti” izniklog iz te nepoznanice i stanja. Zatim treba javno i glasno priznati da u našem školstvu ne postoje precizni/precizniji mjerni instrumenti za ocjene nego postoje odokativne procjene koje se onda “zamataju u nekakve objektivizirane kriterije”. A one su kao takve vrlo podložne svim mogućim i nemogućim komentarima i uporabi. Jasan je uzrok takvog trenda i takvog pristupa. I što će se dogoditi kad, teoretski gledano, svi budu izvrsni (odlični) u svim predmetima? Zar nije smiješno da se, primjerice, maturalni ispit prvo boduje (prema unaprijed dogovorenom bodovanju), a onda se naknadno odlučuje o pragovima prolaznosti??! I to se narodu prodaje kao objektivnost maturalne ocjene? Svašta! Zar ukazivanje i “optuživanje” na učitelje/nastavnike i roditelje kao “uzročnike” inflacije petica u školstvu mentalno ne podsjeća na progon vještica/coprnica kao uzročnika bolesti. To se može činiti kad se ne zna ništa o bolesti i liječenju. A to niti jedan pokušaj reforme u RH nije postavio kao zahtjev. U reforme se kretalo bez dijagnoze, a terapija se propisivala bez toga. Što biste rekli za liječnika koji vam propisuje terapiju a da nema objektivno utvrđenu bolest i dijagnozu? Samo odokativno vidi da ste bolesni. Jednom riječju, bacaju nam se u oči blabla argumenti oko kojih se onda narod “objektivno svađa” i opredjeljuje za ili protiv tih argumenata. Ima li Hrvatska pameti za osuvremenjivanje svojeg školstva? Ima, ali ne s ovom nomenklaturom kojoj je školstvo “zadnja rupa na svirali”.