Na današnji dan 1959. godine u Zagrebu je rođen heroj obrane Vukovara, HOS-ovac – Jadranko Anić-Antić “Šnicla”.
Od svog suborca na Facebooku se oprostio HOS-ovac Damir Markuš, trenutni zamjenik gradonačelnika Kutine.
“Na današnji dan je rođen Jadranko Anić Antić, Šnicla. Pripadnik HOS postrojbe, branio Vukovar. Ranjen, odveden iz bolnice… Vodi se kao nestao iako se dobro zna tko ih je odveo ranjene iz bolnice.
Laka ti Hrvatska gruda prijatelju.” – poručio je Markuš.
Do demokratskih promjena Jadranko Anić-Antić radio je kao milicajac, a nedugo zatim je prešao u Hrvatske obrambene snage. U obranu Vukovara pošao je sa skupinom HOS-a krajem rujna 1991., nakon sprovoda Ante Paradžika, jednog od čelnika Hrvatske stranke prava i HOS-a. Bio je dobri duh satnije koju je činilo 58 dragovoljaca, piše HKM.
> Gdje su kosti 61 žrtve iz jednog autobusa za Ovčaru?
> Identificirani posmrtni ostaci hrvatskog branitelja nestalog 1991. u Bogdanovcima
> Ruga li se Srbija Hrvatskoj kada skriva otuđenu dokumentaciju i podatke o sudbini nestalih?
U svojoj knjizi „58: HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca“ Damir Markuš Kutina piše:
“Kao sto je uočljivo, u tom kolu ludila i smrti bilo je pregršt uistinu smiješnih događaja. Jedan od takvih bio je kada smo nas desetak trebali pretrčati jedno raskrižje po kojem su pri prelascima četnici pucali. I tako svi jedan po jedan uspijemo prijeći na drugu stranu, osim jednog od nas iz HOS-a, Jadranka Antića Anića “Šnicle”. Sam nadimak govori da je bio malo podeblji, a uz to je bio i nevjerojatan zafrkant. Uglavnom, čekamo mi njega da pretrči, a Šnicle nema pa nema. Kad najednom, eto njega na biciklu. Uhvatio zalet i biciklom “preletio” na drugu stranu, popadali smo od smijeha. Vjerojatno i četnici, jer nisu ni metak ispalili, dok su nas ostale počastili rafalima. Netko pametan mu je predlagao da se pokusa istim putem vratiti s biciklom, ali Šnicla nije to napravio jer je bio pametan. Volio je zafrkanciju, volio je biti frajer, no u ovakvoj situaciji bolje je nositi živu glavu nego ispasti frajer. Naime, da se i vraćao na biciklu, četnici bi se vjerojatno manje smijali, a više pucali. Jadranko Anić Antić, zvani “Šnicla” i njegove šale toliko su me oduševljavale, da me smijeh često lovio i na sam pogled prema njemu.“
U jednom od granatiranja Jadranko Anić – Antić ranjen je te prebačen u vukovarsku bolnicu u kojoj je dočekao pad grada. Nakon toga je zarobljen i gubi mu se svaki trag, a njegovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni.
Na Ovčari su brutalno pobijeni ratni zarobljenici
Podsjetimo, gotovo tri mjeseca trajale su borbe u Vukovaru nakon kojih su 18. studenoga JNA i četnici okupirali razoreni grad i ušli i u vukovarsku bolnicu. Tijekom tri mjeseca borbi u Vukovaru su se događale strašne stvari, ali ono što se dogodilo dva dana poslije najveći je ratni zločin od završetka Drugoga svjetskog rata.
Toga 20. studenoga 1991. na Ovčari su brutalno pobijeni ratni zarobljenici među kojima je bilo i ranjenih branitelja, ali i civila, djece, novinara i žena. Pripadnici tzv. Teritorijalne odbrane Vukovara i paravojne postrojbe Leva supoderica satima su se iživljavali na zatočenim civilima i ranjenicima te ih potom brutalno pogubili. Na Ovčari je ubijena 261 osoba, od kojih ih je 200 ekshumirano, a 192 su i identificirane. Za posmrtnim ostacima preostale 61 osobe i danas se traga, ali zasad bez uspjeha.
– Teško je normalnom čovjeku razumjeti rat, ali je ratova bilo i, nažalost, uvijek će ih biti. Tako se dogodio i ovaj rat u Hrvatskoj i razaranje Vukovara gdje se svašta događalo. Međutim, ono što se dogodilo na Ovčari svakako se može nazvati najvećom srpskom sramotom u povijesti koja će zauvijek ostati zapisana. Taj ratni zločin nije se smio dogoditi, a krivci su ne samo oni koji su osuđeni nego i JNA koja je mogla i morala to iživljavanje zaustaviti – riječi su kojima predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora i Centra za istraživanje ratnih zločina Danijel Rehak započinje razgovor o Ovčari, piše Branimir Bradarić za Večernji list.
Krvavi pir u hangaru
Uvod u taj krvavi pir događao se u vukovarskoj bolnici kada je vojska odvajala muškarce od žena i djece. Jedni su išli na jednu stranu, a drugi na drugu stranu, s mišlju da idu na obavijesni razgovor i da će se ubrzo ponovno vidjeti sa svojim najmilijima. Nisu ni slutili što se sprema i da zapravo više nikada neće vidjeti svoju djecu, žene, roditelje, prijatelje… Odmah poslije odvajanja kod bolnice, čemu je uz pripadnike sigurnosnih službi nazočio i Veselin Šljivančanin, ranjenici i civili smješteni su u autobuse. Odatle su se uputili prema vukovarskoj vojarni gdje se, kako kaže Rehak, također dogodilo nekoliko incidenata. Međutim, ranjenici i civili i dalje nisu bili svjesni što im se sprema.
U međuvremenu se, poslije sloma obrane Vukovara, održao i sastanak tzv. Vlade SAO Istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srema čiji su čelnici od JNA tražili da im prepusti zarobljenike. Objašnjenje je bilo da oni „imaju dokaze da je riječ o najokorjelijim ustašama kojima narod Vukovara treba suditi”. Pri tome su vrijeđali pojedine pripadnike JNA jer su im ispred nosa odveli „1500 zločinaca, ustaša”. Tada Mile Mrkšić donosi “odobrenje kojim se daje suglasnost da se zarobljenici predaju lokalnim vlastima“. Poslije toga autobusi kreću put poljoprivrednog dobra Ovčara gdje su do prije nekoliko sati bili, poslije predaje, zatočeni branitelji s Mitnice. Oni su poslije predaje i boravka na Ovčari prevezeni u logor u Srijemsku Mitrovicu.
– Dolaskom na Ovčaru započinje njihov pakao. Odmah nakon izlaska iz autobusa, na putu do hangara, zatočenici su morali proći kroz tzv. špalir smrti. Stajali su s dvije strane i sve zatočenike koji su prolazili tukli su palicama, metalnim šipkama, kundacima naoružanja, rukama, nogama… Iživljavanje se nastavilo i u samome hangaru. Tko je ušao u taj hangar, više nije izišao živ – kaže vukovarski branitelj Ivan Lukić koji posjetiteljima Spomen-doma Ovčara, uređenog u prostoru nekadašnjeg hangara, govori o strahotama koje su preživljavali zatočenici.
– Kada bi pobili jednu skupinu, prilazili su joj i svima koji su još pokazivali znakove života pucali u glavu. Zato mnogi od njih imaju prostrijelne rane u glavi. Potom bi dolazila druga grupa i sve se to ponavljalo dok ih sve nisu pobili – rekao je Lukić. Dodao je kako je najmlađa žrtva Ovčare bio Igor Kačić koji je imao 16 godina, a najstariji imao je 72 godine. Među ubijenima su tri maloljetne osobe i tri žene. Ružica Markobašić ubijena je iako je bila u šestom mjesecu trudnoće. Strijeljanjem ljudi zapovijedao je drugooptuženi Stanko Vujanović, a Predrag Milojević Kinez svima koji su pokazivali znakove života pucao je u glavu. Među ubojicama bila je i jedna žena – Nada Kalaba.
– Sve što znamo i govorimo doznali smo od tog jednog čovjeka koji se spasio. On je iskočio iz traktorske prikolice i pobjegao u kukuruz. Pucali su za njim, ali se ipak spasio. Poslije su ga uhvatili u Marincima i s nama je proveo devet mjeseci u logoru. Tek kada je razmijenjen, u kolovozu 1992., rekao je za Ovčaru. Mjesto masovne grobnice potom su pripadnici UN-a čuvali 24 sata dnevno sve do ekshumacija. Međutim, i danas nedostaje taj jedan autobus i 61 tijelo za koje ne znamo gdje su – kaže Lukić, za Večernji list.
Koliko još tijela branitelja i civila iz Domovinskog rata nije pronađeno?
U Evidenciji osoba nestalih u Domovinskom ratu njih je 1467, kao i 401 zahtjev za traženje posmrtnih ostataka smrtno stradalih osoba za koje nije poznato mjesto ukopa, što ukupno čini još 1868 neriješenih sudbina osoba iz Domovinskog rata. Među njima je i Jadranko Anić-Antić.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Tekst se nastavlja ispod oglasa