Hrvatska je na današnji dan 1999. odbila zahtjev Haaškog suda za pokretanje istrage o navodnim zločinima počinjenim nad srpskim civilima u oslobodilačkoj akciji Oluja u kolovozu 1995. godine. Bilo je to u vrijeme dok je predsjednik države još uvijek bio dr. Franjo Tuđman koji je odbijao pokretanje istrage nad Olujom. Oporba i Vlado Gotovac su zbog tog žestoko kritizirali Tuđmana, a nakon smrti predsjednika Tuđmana i HDZ se priklonio takvoj politici, osobito u vrijeme Ive Sanadera i lova na generala Gotovinu te degutantnih izjava o Gotovini izgovorenih od HDZ-ovih čelnika.
U povodu prijave za nesuradnju koju je predsjednica Međunarodnog kaznenog suda Gabrielle Kirk McDonald podnijela protiv Hrvatske Vijeću sigurnosti UN-a, hrvatska Vlada je objavila priopćenje:
„Što se tiče prigovora o nesuradnji u istrazi o operacijama Bljesak i Oluja, Vlada Republike Hrvatske izražava čvrsto uvjerenje da se opravdanost tih vojno-redarstvenih operacija koje su pravno utemeljene i legalno provedene u skladu s međunarodnim pravom ne može dovesti u isto pitanje, te Vlada Republike Hrvatske smatra da Haaški tribunal nije za njih nadležan. Ove su operacije bile ujedno ključne za oslobađanje dijela BiH od srpske agresije te stvorile preduvjete koji su omogućili potpisivanje daytonskih sporazuma. U pravnom smislu za odlučivanje postoji li uopće nadležnost Suda u vezi s pojedinim događajima do kojih je došlo tijekom ili nakon spomenutih operacija nadležno je Sudsko vijeće, i to u propisanom postupku, a ne tužiteljica ili predsjednici Suda.“
Za razliku od predsjednika Tuđmana i Vlade, tadašnji koordinator oporbene šestorke Vlado Gotovac je iznio novinarima zajednički stav predsjednika šest stranaka, poslije njihova sastanka u središnjici HSLS-a koji je bitno otežao položaj koji je branio predsjednik Tuđman:
„Duboko smo uvjereni da je Republika Hrvatska pismom Međunarodnog suda Vijeću sigurnosti dovedena u težak položaj. Razlog za to je prije svega nedosljedna i nevjerodostojna hrvatska državna politika u odnosu prema Međunarodnom sudu za ratne zločine, a napose nerazumljiva kada se zna da Republika Hrvatska nema nikakvih razloga da bilo kojeg zločinca zaštićuje i da bilo čiji osobni zločin dovodi u vezu s dostojanstvom i ugledom zemlje.
Ovakva je politika dovela Hrvatsku u situaciju u kojoj svi moramo temeljito razmisliti na koji se način može spriječiti ono najgore. Moramo učiniti zajedničke napore da Republika Hrvatska ispuni svoje obveze i tako sačuva svoj status zemlje koja je kandidatkinja za europske integracije. Predsjednici šest stranaka drže da bi protivna odluka mogla imati vrlo teške pa čak i katastrofalne posljedice.“