Na današnji dan, 8. kolovoza 1928., umro je hrvatski političar i najznačajnija politička osoba iz Hrvatske u prvoj Jugoslaviji – Stjepan Radić, vođa Hrvatske seljačke stranke. Njegova je smrt bila posljedica komplikacija nastalih pri atentatu u beogradskoj skupštini 20. lipnja 1928. godine.
Tom prilikom ubijena su i dva hrvatska parlamentarna zastupnika: Đuro Basariček i Pavle Radić, nećak Stjepana Radića. Ranjeni su Ivan Granđa i Ivan Pernar.
Malo je poznat hrabri čin hrvatskog zastupnika Ivana Granđe iz sela Šašinovec koje je tada bilo dijelom kotara Sveti Ivan Zelina pored Zagreba. On je skočio pred Stjepana Radića da ga zaštiti od ubojice svojim tijelom i bio pri tome ranjen. To nije spriječilo proračunatog kraljevog agenta Punišu Račića da smišljeno nastavi pucati po isključivo hrvatskim narodnim zastupnicima i sa povikom: „Ha! Baš sam tebe tražio!“ i ubije vođu HSS-a, najjače hrvatske stranke, Stjepana Radića.
Atentator iz Radikalne stranke
Stjepan Radić ubijen je od pripadnika Narodne radikalne stranke, Srbina Puniše Račića. Bila je to stranka izrasla krajem 19. stoljeća na osnovama ideja srpskog socijalizma Svetozara Markovića, te je promovirala ideje liberalizma i socijalizma, kao i stvaranje Balkanskog saveza država.
Njen predsjednik je ubrzo postao omraženi Nikola Pašić, vrlo lukav i zavjerama sklon političar, koji je odlučio da se iz pragmatičnih razloga stranka približi srpskom dvoru i prijeđe iz oporbe u vlast.
Nikola Pašić i radikali imali su ključnu ulogu u atentatu na bivšeg srpskog kralja Milana Obrenovića koji je abdicirao u korist sina, ali praktički vladao Srbijom.
Bilo je to stoga što su Obrenovići bili germanofili i politički se vezivali uz njemačke zemlje i Austro-Ugarsku, za razliku od Pašića i „dvorske klike“ koja je otvoreno naginjala Rusima i manje otvoreno Britancima i Francuzima. Mnogi tvrde da je ova i sljedeće zavjere, ubojstva i pobune koje su slijedile u Srbiji bile uvelike kreirane i u stranim centrima moći, upravo prepoznajući prevratničke i buntovničke sklonosti kako u srbijanskoj vladajućoj strukturi, tako i u srbijanskoj vojsci i raznim političkim grupacijama.
Četiri godine kasnije, 1903. ,u velikoj zavjeri ubijen je srbijanski kralj Aleksandar Obrenović, a vođa Radikalne stranke Nikola Pašić postaje predsjednik Vlade Srbije.
Nakon Račićevog atentata na hrvatske zastupnike srbijanski kralj raspušta parlament, ukida Ustav i uvodi tzv. „šestojanuarsku diktaturu“ koju su najviše na svojim leđima osjetili upravo Hrvati kao oblik monarhofašističke diktature koja je ubijala i zatvarala sve protivnike režima.
Tko je uistinu Puniša Račić
Puniša Račić, crnogorski Srbin, već je kao mladić pripadao ogranku crnogorske omladinske organizacije „Crna ruka“, terorističke skupine koja je izvršila Sarajevski atentat 1914. i bila povod Prvom svjetskom ratu. Pokušao je sa zavjerenicima ubiti i crnogorskog monarha Nikolu I. Petrovića, zbog ukidanja samostalnosti Crne Gore i pripajanja Srbiji.
U Crnoj Gori je zbog toga u odsustvu osuđen u Bombaškoj aferi 1908. na dvije godine zatvora, a u Kolašinskoj prevratničkoj aferi 1909. na smrt strijeljanjem.
Nikola Pašić ga koristi kao obavještajca i zavjerenika u srbijanskim interesnim područjima Makedoniji i Kosovu, koje su tada bili pod turskom vlašću.
Godinu dana prije ubojstava u parlamentu postao je vođa »Udruženja srpskih četnika Petar Mrkonjić za Kralja i Otadžbinu«, organizaciji pod okriljem Pašićeve Radikalne stranke.
Puniša Račić – luksuzni zatvor u vili i strijeljanje 1944.
Puniša Račić biva osuđen na 20 godina robije za ubojstvo Đure Basaričeka i Pavla Radića, 15 godina za ubojstvo StjepanaRadića, 5 godina za ranjavanje Ivana Granđe i 4 mjeseca za ranjavanje Ivana Pernara. Kaznu je poslije apelacijski sud u Beogradu ublažio i formalno se svela na 20 godina robije.
Robiju provodi u Kaznenom zavodu u Zabeli kod Požarevca gdje mu je po dolasku upravnik kaznionice ustupio čitav prvi kat svoje vile koja je bila izvan kruga kaznionice. Nije bio ni pod kakvom paskom, dodijeljena su mu tri kažnjenika za osobnu poslugu (jedan za posilnog, drugi za kuhara a treći za tjelohranitelja), a imao je i slobodan izlaz u svako doba dana i noći. Prvih dana travnja 1941., jedne večeri, jednostavno je odšetao iz Zabele i vlakom otišao u Beograd.
Strijeljan je 1944. kada su postrojbe Crvene Armije oslobodile Beograd.