“Kakvo je to, u kontekstu Crkve u Hrvatskoj, poželjno „obzirno pastoralno vodstvo“ za homoseksualce? Je li to ona „obzirnost“, recimo, po mjeri američkog isusovca Jamesa Martina koja se prakticira trenutačno u SAD-u (a vidimo i u Njemačkoj) i koja je natjerala Josepha Sciambru – poznatog obraćenog homoseksualca – da nedavno objavi kako napušta Katoličku Crkvu u kojoj je kršten kao dijete i postane pravoslavac, jer nije mogao promatrati kako, po njegovim riječima, svećenici ohrabruju gejeve da ustraju u grijehu?”, pita se Goran Andrijanić, hrvatski novinar u Poljskoj koji pisao u nizu hrvatskih i poljskih medija, a trenutno piše za poljski portal Wpolityce.pl i tjednik Sieci, u osvrtu na poruku nadbiskupa Uzinića.
Podsjetimo, riječki nadbiskup koadjutor mons. Mate Uzinić objavio je poruku povodom Međunarodnog dana borbe protiv homofobije u kojoj je između ostaloga zamolio oproštenje od homoseksualnih osoba koje se zbog osjećaju odbačeno od Crkve zbog katolika koji ne prihvaćaju s poštovanjem svaku osobu bez obzira na njezinu seksualnu orijentaciju.
> Komentari na objavu mons. Uzinića o homoseksualcima: ‘U pravu ste, ali recite cijelu istinu’
Objavu Gorana Andrijanića, prenosimo u cijelosti:
“Ja sam neofit, obraćenik. Kao što svi dobro znamo, ja ponajviše, proces je obraćenja trajan proces, zato, eto, mogu reći kako sam obraćenik već nekih dvadesetak godina. Prilično dugo vrijeme.
U tih dvadesetak godina života u vjeri, susreta u Crkvi i izvan nje s drugim kršćanima, dogodilo mi se samo jednom da sam susreo neku vjerničku osobu koja bi se prema homoseksualcima odnosila s pogrdom, mržnjom i agresijom.
Imao sam to jedno iskustvo, ne osobno, nego profesionalno kao novinar, kada mi je jedan dominikanski redovnik rekao u mikrofon kako bi bacio kamen na homoseksualca koji ga provocira na prideu, da ga nije strah policije.
Glupa i ružna izjava koju sam tada pripisao, a i sada to činim, nedostatku emocionalne inteligencije i kontrole temperamenta (znam kako je to) i odgoja kod dotičnoga, a ne tome da je taj i takav čovjek ujedno i redovnik. Hoću reći, nikada nisam susreo čovjeka koji bi imao sređen i plodonosan odnos s Bogom, bližnjima i sobom, a da bi osjećao mržnju prema homoseksualcima (ali, zato su osjećali mržnju prema grijehu).
Jednostavna istina, potpuno suprotna od one laži po kojemu je katoličanstvu imanentna mržnja prema homoseksualcima. Laži koju lijevo-liberalni narativ pokušava duboko ukorijeniti u masovnu svijest Hrvata, koristeći je za rat protiv Crkve, vjere i vjernika. Upravo zbog te laži, uvijek sam bio oprezan prema iskazima u kojima bi katolici i mržnja prema homoseksualcima, mržnja prema svim drugačijima, bili stavljeni u isti kontekst.
Nadbiskup riječki Mate Uzinić, međutim, taj oprez pred manipulariziranim narativom ne osjeća. On u svome istupu na društvenim mrežama povodom dana homofobije govori o „katolicima“ koji prakticiraju diskriminaciju, nasilje, agresiju i pogrdu protiv homoseksualaca, o „katolicima koji misle da tako služe Kristu“. Izrazi su to toliko općeniti da nikome ne govore ništa konkretno i korisno, ali zato, nažalost, upadaju u zamku laži o „katoličkoj homofobnosti“ koju sam spomenuo.
Kada se tome doda činjenica da je nadbiskup odlučio napisati takve uopćene (i zbog toga manipulacijama medija podložne) fraze o odnosu katolika prema homoseksualcima u jednom vrlo osjetljivom trenutku, onome u kojemu njemačka Crkva odbija poslušnost Svetoj Stolici i unatoč njezinim naputcima „blagoslivlja“ homoseksualne parove koji žive u grijehu – negativni je dojam biskupovim riječima još jači.
Jer upravo zbog toga, a i nekih drugih konteksta ovoga istupa, govor o „obzirnom pastoralnom vodstvu“ koji je inaugurirao Papa u Amoris Laetiti i koji je u toj pobudnici bio jasan, sada u interpretaciji nadbiskupa riječkog dobiva nešto nejasnije konotacije.
Kakvo je to, u kontekstu Crkve u Hrvatskoj, poželjno „obzirno pastoralno vodstvo“ za homoseksualce? Je li to ona „obzirnost“, recimo, po mjeri američkog isusovca Jamesa Martina koja se prakticira trenutačno u SAD-u (a vidimo i u Njemačkoj) i koja je natjerala Josepha Sciambru – poznatog obraćenog homoseksualca – da nedavno objavi kako napušta Katoličku Crkvu u kojoj je kršten kao dijete i postane pravoslavac, jer nije mogao promatrati kako, po njegovim riječima, svećenici ohrabruju gejeve da ustraju u grijehu?
Ili je riječ o onoj istinskoj obzirnosti koju promovira organizacija Courage, koja zagovara potpuno odbacivanje homoseksualnih sklonosti ili život u celibatu? Govorimo o organizaciji čije su metode i logistika, prema mojim informacijama, bile nuđene našim biskupima, ali bez uspjeha. O kakvoj obazrivosti prema homoseksualnim osobama, dakle, govorimo? O obazrivosti malograđanskog bontona ili o obazrivosti ljubavi koja se izražava u istini?
Ili, idemo dalje, o kakvoj je „diskriminaciji“ koja se tu spominje – riječ? Jesu li oni koji se ovih dana pokušavaju suprotstaviti agresivnoj kampanji koja želi osigurati da homoseksualni parovi u Hrvatskoj mogu usvajati djecu (još jedan nezgodan vremenski kontekst, je li), jesu li oni, dakle, ti koji „diskriminiraju“? Ili su, pak, diskriminirana djeca koju se zbog nečijih emocionalnih egzibicija baca u razne opasne eksperimente s idejom obitelji?
U situaciji kada se pred našim očima u Njemačkoj odigrava nešto što počinje nalikovati na klasičnu šizmu, a u Hrvatskoj se prakticira društveni inženjering koji želi promijeniti temeljna shvaćanja tko smo i kako živimo, ova pitanja koja sam gore postavio nisu nimalo isforsirana niti afektivna. Ona su urgentna, važna i traže odgovore.
A za takve odgovore potrebno nam je duhovno vodstvo koje o tim i ostalim problemima govori jasnim i preciznim jezikom Evanđelja, a ne jezikom politike, prepunim fraza i općenitosti koje ne znače doista ništa. I to jezikom loše politike. One koja svoj jedini cilj vidi u tome da se predstavi kao nešto poželjno i atraktivno po mjerilima svijeta, i to samo radi aplauza njegovih korifeja.”
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa