Postoji na svijetu dragocjeni biser o kojemu se napisalo toliko pjesama, romana, drama, koji se našao na platnu velikih umjetničkih duša i svejedno još uvijek ostade Božja tajna nedorečena čovjeku. Nosi naziv, žena.
Mogao je Bog Adama ostaviti i samoga, ali stvorivši prekrasno biće iz njegovog pod srcem dijela tijela, kako bi, iako dva razdvojena bili jedno tijelo, možemo jedino zaključiti kako je Bog zaista jako volio Adama i kako je savršenom zajednicom muškarca i njegove žene zamislio brak. Nije stvorio ženu od njegovog stopala kako bi je gazio, niti iz njegove glave ili oka kako bi vladao njome ili je samo gledao, nego iz rebra, da je privine blizu sebe, voli kao samog sebe i da mu uvijek bude blizu srca.
Rijetki su stoga muškarci koji ne žele poštovanje svoje izabranice, da im je vječno blizu srca, do kraja njihova u dobru i u zlu. Rijetki su i oni koji žele kraj sebe ženu zapuštena izgleda, samo domaćicu i samo majku, ali i oni koji umjesto družice imaju ukras koji redovno moraju dijeliti s požudnim pogledima drugih muškaraca.
Muškarci žele vrsnu ženu u svemu za doživotnu družicu i ta njihova želja nije nastala iz njihove sebičnosti. U njima je čežnja za savršenim, Bog ju je usadio u njih, stvorivši ženu uistinu savršenom. Ona koju je Bog stvorio najljepšim stvorenjem na zemlji, dao joj da rađa, da bude nježna, tješi, njeguje, nije drugo nego savršena, od Boga poslana.
Po Ženi nam je došao i Spasitelj svijeta.
Bl. Ivan Merz o ženama kaže: „Ženski duševni svijet je posve drukčiji nego muški. Težim upoznati duševni život jedne žene. U njenoj duši muško nalazi mnogo toga, jer u dnu duše je nešto od Madone i ovu mi u njoj tražimo. U braku, kojemu je svrha širenje čovječanstva, dolazi do spoja na posve duševni način: na prirođenoj religioznoj težnji – traženju dijelova Njega i Madone“. (Bl. Ivan je ovo napisao u svojoj osamnaestoj godini života)
Da bi žena uz sebe imala muža koji u njoj traži mnogo toga u dubini njene duše, morala bi svoj svjetovni život podrediti onom duhovnom i biti do kraja s njim u braku, jasno dajući do znanja svijetu: Udana sam žena, vjerna svome mužu.
Biti vrsnom ženom, onom iz pjesme u Sv. Pismu trebala bi težiti svaka žena.
Takva žena je uvijek u miru s muškim svijetom, niti tko dobacuje za njom neumjesne komentare, niti joj udvara.
No, neke udane žene često nesvjesne svoje unutarnje savršenosti, ali svjesne svoga vanjskog izgleda, ponašanjem i koketiranjem sa svijetom odaju dojam da su udane s rezervom za svog muža, te se kao takve ne mogu obraniti od silnih udvarača.
Ne razumiju, ili razumiju ali odbijaju Božji naum s njima samima, Svetopisamsku vrsnu ženu smatraju primitivnom ženom koju muž iskorištava, te na emancipirani, svijetu bliski način izgovaraju čarobnu rečenicu koja opravdava u očima mnogih skriveni odavno zaboravljeni grijeh bludnosti mišlju: Nisam kriva što sam lijepa, muškarci mi ne mogu odoljeti, to je njihov problem.
Iako naizgled bezazlena rečenica često je najveća prijetnja i kamen spoticanja svakom braku.
Što tijelo žene nosi, pogled gleda i što joj usta govore, jasno daje na uvid ono što ona jest. Ako želimo da se muškarci prema nama ženama odnose kao prema ljudima dostojnim poštovanja, a ne kao prema životinjama, obucimo se u dostojanstvo, a ne u životinju. Ono što voliš i jesi, itekako širiš oko sebe, pa vidljivi smo znaci nevidljivoga u sebi. Nosimo li svoga muža u srcu jasno se vidi.
Udana žena koja se ne može obraniti od udvarača, ne bi se trebala uzdizati i veličati svoju ljepotu i govoriti da nije kriva što je lijepa, nego duboko rastužiti nad pitanjem manjkave ljubavi prema svome mužu.
Kao što se pred časnom sestrom prekrasnog lica i stasa odjevenoj u svemu u svoje zvanje iz poštovanja i najgori psovač suzdrži psovanja, zar neće i onog prostog nabacivanja udanoj ženi obučenoj do kraja u svoje poslanje.
Lijepu ženu svatko primijeti i zastane pred njom, ali nema te udane ljepotice koja bi prljavo privukla drugog muškarca, ako je do kraja uronjena u dušu svoga muža.
Takva žena privlači drugog muškarca tek primjerom spoznaje kako bi želio da izgleda njegova buduća supruga koju traži.
Čak, štoviše ovakva žena je još i ljepša, jer ljubav koja se do kraja daje blješti najljepšim ukrasom, a nitko je ne želi ukrasti.
Ništa ne vrijede ni odjeća, ni obuća svjetske marke i zlatni nakit gubi sjaj pred ženom koja je odjevena snagom i dostojanstvom, pred kojom se muškarci srame požude svoje i zbog nje i Boga koji ju je savršenom stvorio odluče postati sveti muževi žena vrsnih. Za spas čovječanstva, od svetosti i čistoće u braku, malo je važnijih stvari u svijetu.
* Mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
