Gost podcasta ”55 minuta kod Željke Markić” bio je Ante Beljo. Ante Beljo se već 60 godina bavi temom Bleiburga.
Beljo je hrvatski političar, saborski zastupnik i građanski aktivist. Emigrirao je 1967. u Austriju a otkuda je 1968. u svibnju odselio u Kanadu. Tamo je, u glavnom gradu sjevernog Ontarija, Sudburyju, osim svog redovitog posla, bio aktivnim sudionikom društvenog života Hrvata u Sjevernoj Americi i u kanadskim humanitarnim, prosvjetnim i kulturnim udrugama. Ante Beljo je bio posebno aktivan u krugovima Amnesty Internationala. On je jedan od osnivača i promicatelja Hrvatsko kanadskog folklornog saveza i Hrvatskih izvandomovinskih škola.
Tijekom demokratskih promjena u Hrvatskoj 1989. – 1990., aktivan je član Hrvatske demokratske zajednice, najprije u Kanadi, a potom u predizbornoj utrci na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Nakon povratka u Hrvatsku, 1990. godine osniva u siječnju 1991. Hrvatski informativni centar, kako u Hrvatskoj tako i diljem svijeta, kao i pripadajući mu Centar za prikupljanje dokumentacije i obradu podataka o Domovinskom ratu. Obavljao je dužnost ravnatelja Hrvatske matice iseljenika od svibnja 1993. do konca lipnja 2000. godine.
Za zastupnika u Hrvatskome Saboru izabran je parlamentarnim izborima 1995. godine i ponovno 2000. godine od birača iz II. izborne jedinice (Hrvati izvan Hrvatske).
Od 2004. godine u potpunosti je angažiran u radu Hrvatskog informativnog centra i širenju istine o Hrvatskoj i hrvatskome narodu. Iako u mirovini, gospodin Beljo je i predsjednik Kruga za trg – Građanske inicijative za Hrvatsku bez totalitarističke simbolike u javnim prostorima. Član je Hrvatskog kulturnog vijeća. Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Antuna Radića (1995.).
Cijeli podcast pogledajte ovdje:
Tito je vodio i nadgledao ubijanje Hrvata
Ono što su danas novine, to je onda bio Vjesnik jedinstvene i narodno oslobodilačke fronte. Vjesnik je pratio Tita od 19. svibnja do 6. lipnja 1945. godine i baš na tim područjima su se u to vrijeme vršile masovne likvidacije. Tito je čitavo to vrijeme bio tu, organizirao te likvidacije i nadgledao ih. 14. svibnja je organizirao sastanak. Na sastanku su, od istaknutijih bili Peko Dapčević, Koča Popović, Ivan Gošnjak, Vladimir Bakarić i Edvard Karpi. Glavna tema sastanka bila je osnivanje i rad komunističkih koncentracijskih logora za ekstreminacije. Kao i određivanje pravaca kretanja marševa smrti te pronalaženje većeg broja prikladnih stratišta za masovne likvidacije.
Mijalko Todorović, glavni organizator likvidacije u Zagrebu i okolice bio je proglašen i gradonačelnikom grada Zagreba.
17. svibnja Ozna je na prijevaru odvela iz Zagreba iz nadbiskupskog dvora nadbiskupa Stepinca i zatočila ga u nekoj kući u Mlinarskoj ulici, a sada se zna točno i koja je to kuća.
Nadbiskup je svoje ovlasti tada prenio na generalnog vikara, biskupa Franju Salis-Seewisa.
>Lili Benčik: IDS u Istri provodi antihrvatsku politiku
Nije istina da Tito nije znao za zločine
Tito je obišao zarobljeničke logore u Zagrebu i okolici u pratnji generala Ozne Ivana Kračića Stena. Zatim je obišao logore za eksterminacije u Oroslavlju, Dubovec, kraj Karlovca, Vikorovac u Sisku i logor u Samoboru. Tih je dana iz zagrebačkih bolnica odvedeno i ubijeno oko 4800 hrvatskih ranjenika. Odvedeni su uglavnom u Jazovku i u šume prema Jazovki.
U zagrebačkom Vjesniku ti se logori nazivaju logori za eksterminaciju, za istrebljenje. Partizani su ubijali, kako kažu, narodne neprijatelje. Iz bolnica su izvlačili nenaoružane ranjenike i ubijali ih. Bez obzira o kome je bilo riječ, ubijali su ih čak i ispred bolnice.
Marševi i logori smrti u Zagrebu
Titu su drugovi iz Zagreba 25. svibnja priredili rođendansko iznenađenje tako što su ga odveli u policijsku zgradu u Petrinjskoj ulici i s prozora mu u dvorištu pokazali postrojene, njemu u čast, netom izručene članove hrvatske vlade na čelu s Nikolom Mandićem i Milom Budakom.
26. svibnja Tito je naredio da se iz Zagreba i okolice uklone prognani i izbjegli pod oružanom pratnjom jedinica regularne armije Ozne i Knoja. Tada je u Zagrebu boravilo oko 220.000 civilnih izbjeglica. Putem ih se trebalo bez milosti likvidirati jer su oni većinom bili narodni neprijatelji. Isti dan je prema Titovoj naredbi zapovjednik građana, Koljevac za te izbjeglice osnovao dva logora. Jedan je bio u prihvatnoj stanici Crvenog križa kod glavnog kolodvora, a drugi na području psihijatrijske bolnice Vrapče.
>Savez antifašista javno se ispričao publicistkinji Lili Benčik i otkazao suradnju novinaru koji je o njoj širio laži
Logor u Maksimiru i likvidacije u Sloveniji
Jedan od logora je bio u Maksimiru, gdje je danas crkva sv. Jeronima. Tito je naredio da se tamo ubiju svi hrvatski mladići rođeni od 1924. do 1927. koji su se nalazili u zarobljeničkim logorima, odnosno koji nisu pristupili partizanskim jedinicama. Za to vrijeme u Maksimirskoj ulici 63 unovačeno je oko 7800 mladića koji nisu bili u nijednoj vojsci. Oni su bili sprovedeni u logor Maksimir i Prečko, gdje su ubijeni. Drugi dio ljudi, koji su imali imovinu, poubijani su na Tuškancu, i to ne iz vatrenog oružja, već su im pribijane ruke i noge. Njihove kosti nedavno su pronađene u masovnim grobnicama na Tuškancu. Četnici, mobilizirani iz Srbije, također su oblačili partizanske uniforme i ubijali Hrvate.
U Sloveniji Tito je boravio od 28. do 29. i 30. svibnja 1945. gdje je obišao logore i u svom govoru u Ljubljani je rekao: ”Likvidirali smo dvjesto tisuća bandita, a još toliko smo ih zarobili, stigla ih je ruka naše pravde”. U organizaciji Sime Dubajića izvršen je pokolj u 8 dana nad 30.000 do 40.000 zarobljenika koji su bili ubačeni u protutenkovske rovove na Kočevskom rogu, 130 km od Zagreba.
Komunistička verzije povijesti NDH
Naš povjesničar Krizman izdao je knjigu ”Ustaška NDH između Hitlera i Mussolinija”, ona je napisana na temelju činjenica koje su potvrdili američki zarobljenici u vrijeme Trećeg Reicha. Zabilježeni su detalji, razgovori i sastanci koji se tiču trećeg Reicha te relevantne informacije vezane za NDH. Svatko tko želi znati nešto o NDH bi trebao uzeti tu knjigu i pročitati je. U knjizi su korišteni izvorni povijesni dokumenti i govori koji se tiču odnosa ustaške vlasti s Trećim Reichom.
No u Hrvatskoj nema političke volje za iznošenjem stvarnih povijesnih činjenica o ovoj temi. Današnji narativ o Drugom svjetskom ratu i o Hrvatima je narativ koji se slušao za vrijeme komunizma. Kad su komunisti došli na vlast oni su pisali povijest na način da su krivotvorili događaje kako bi opravdali pokolje koje su provodili, a tako su naučili i svoju djecu i unučad.
U Hrvatskoj nitko još od pro-partizanske strane nije priznao komunističke zločine
U Hrvatskoj nitko još od pro-partizanske strane, potomci ubojica, nisu priznali da je riječ o komunističkim zločinima. Za razliku od Slovenije gdje su njihovi ključni povjesničari, djeca tih istih zločinaca, koji su se odmakli od svojih očeva, priznali da je bila riječ o zločinima.
Europska unija je osudila komunističke zločine, donijela je niz rezolucija o komunističkim zločinima. Jednako je osudila sve totalitarne režime. No naši ljudi su novce koji su od EU pristizali upotrebljavali za postavljanje jugoslavenskih kadrova i promociju totalitarnog režima.
Nedavno je izdana knjiga i o ubijanim ženama čiji su zaručnici poubijani. Pronađene su njihove pletenice. Partizani su ubijali čitave obitelji, sve one koje su smatrali potencijalnim neprijateljima.
Podcast u cijelosti pogledajte OVDJE.
Tekst se nastavlja ispod oglasa