Usporedba božićnih sajmova u Zagrebu i Beču, gdje je sve to započelo, čini se apsurdnom, ali vrlo je poučna. Beč ih ima čak 14, a prvu je dozvolu trgovcima dao 1296. vojvoda Albrecht I. von Habsburg, dok Zagreb održava jedan jedini, koji je 2010. uveo Milan Bandić. U Beču ove godine ima 777 štandova, od čega samo 179 onih s hranom i pićem, a u Zagrebu je omjer obratan: gradska uprava je odredila da se na istočni dio Jelačićeva trga može smjestiti 10-25 kućica za ugostiteljske sadržaje, ali samo 3 za prigodnu prodaju, a tako je i u dvije nove pješačke zone: u Masarykovoj smije biti 6-12 birtaša, a trgovaca ne više od 3, dok je za Staru vlašku bilo ponuđeno 6-12 licenci za jelo i pilo te samo 5 za trgovinu, piše Boris Beck u kolumni za Večernji list koju prenosimo u cijelosti.
Svi zagrebački štandovi nagurali su se u najstroži centar, no u Beču nije tako. Samo su tri sajma u 1. okrugu, još su četiri na Ringu, ali s vanjske strane, a svi su ostali negdje drugdje. Nadalje, jede se i pije samo na rubovima sajmova, a glavninu dijele ukusne kućice na kojima se nude razne sitnice prikladne za darivanje i ukrašavanje: svijeće, kuglice, igračke, rukotvorine, nakit, keramika, staklo te fini sirevi, suhomesnati proizvodi i pića. Nema gužvi oko šankova, trešteće muzike i dimova i smradova iz pečenjara. Kod nas je sve usmjereno na opijanje i prežderavanje, a ondje je mnogo toga namijenjeno djeci, napose pred Gradskom vijećnicom, gdje je klizalište, i dvorcem Schönbrunn gdje je lunapark. Pred Karlovom crkvom je čak posve organski sajam, a tamo klinci imaju i mali zoološki vrt u kojem mogu timariti domaće životinje.
>Beck: Roditelji i djeca u središtu gramatičko-seksističke zbrke
U Zagrebu se sve svelo na rakijašnice i pečenjare
Bečki sajam nudi isključivo jednostavnu i običnu hranu: pečeni kesteni (Maroni), carski drobljenac (Kaiserschmarrn), krafne (Bauernkrapfen), kobase sa sirom (Käsekrainer), langos (mađarska pogača s češnjakom), Christstollen (biskupski kruh) i skeljance (Linzeri), što sve zalijevaju kuhanim vinom i punčem, koji neobično vole. A u Zagrebu ste osuđeni na kung pao banh mi, churros, truffle pancetta burger, chimney pistachio trdelink, empanade s govedinom, ebi bun i winigman.
Nije u Beču bitno skuplje. U strogom centru Beča kobasa je od 6,90 eura, punč do 7,50, kuhano vino 5,40, malo pivo 4,80, koliko i džin tonik, a antialkoholičari mogu popiti colu za 3,50 i, ako su hrabri, Römerquelle za 2,90. Usto, grad je besprijekorno čist, nema ni podzemnih ni nadzemnih spremnika, gradski prijevoz funkcionira savršeno, nema automobilske gužve, nema bicikla i romobila u pješačkoj zoni, nema jata dostavljača, vikendom je parking besplatan, smeće se baca u obične kante u običnim vrećicama, a iz bečke spalionice otpada ne izlazi nikakav smrad, pogotovo ne do Albertine.
Bečki božićni sajmovi samo su mali dodatak ionako preobilnoj kulturnoj i restoranskoj ponudi carskog grada. Kaffee Alt Wien, sa svojom neponovljivom atmosferom, nudi vam gulaš po cijeni zagrebačke pizze, u katedrali možete poslušati Mozartov Rekvijem, a pred muzejima su dugački redovi mladih. Kod nas su muzeji i crkve porušeni i zatvoreni, a kupnju darova i odlaske u restorane rijetko si tko može priuštiti, pa se sve u Zagrebu svelo na rakijašnice i pečenjare. Tim putem kreću i drugi gradovi – recimo Split, sa svojim „gastroadventom“. Bezazlena i vesela biljka božićnog sajma uspješno je presađena iz bečkog humusa u naš glib nereda, neukusa i nezakonitosti. Tko bi rekao, ovdje je posve podivljala.
Tekst se nastavlja ispod oglasa