Ekstra djevičanska maslinova ulja, suhe smokve, tjestenine s tartufima, antikni pelinkovac,
izbor raznih vina, teranino, limuncello i orancello, mnoge rakije, tartufate, med i marmelade, a sve u primamljivim bocama, teglicama i drvenim kutijama – bio je tim mladim Poljacima cijeli prtljažnik pun skupih uspomena iz Hrvatske, piše Boris Beck u kolumni za Večernji list koju, uz odobrenje autora, u cijelosti prenosimo.
Fotografije tog blaga objavio je na društvenim mrežama njihov šogor, uz napomenu da ti ljudi nisu bogati, nego su štedjeli cijelu godinu za te divote. Put na jug očito im mnogo znači pa su poželjeli te arome ponijeti na svoj sjever, da ih griju u hladnoj i sumornoj baltičkoj zimi. I budu li štedljivi s konzumacijom, kao što su i s novcem, mogu im zbilja potrajati do iduće sezone. Sličnom sam fenomenu, samo u mnogo manjoj mjeri, svjedočio prošle jeseni u Korčuli.
Poljakinje i grana ružmarina
Tri su Poljakinje nosile prilično velike grane ružmarina ubrana usput – jer nisu znale da je dosta otrgnuti tek vršak – kako bi ga ponijele u domovinu. I sad negdje u prašumama Mazurije ili na balkonima Varšave širi svoj miris ta dalmatinska biljka, a možda i daje okus barzsczu, bigosu ili krakovskim kobasicama.
Uostalom, to radimo i mi. Ne kupujemo šminkerske suvenire u dućanima za turiste, ali se
uvijek s mora vratimo s bar nekom bocom nečega iz domaće radinosti, dobivenoj od prijatelja ili kupljenoj na crno.
>Boris Beck: Car meet je priča o ekonomiji i seksualnosti mladih ekshibicionista
A ako ni to, onda možemo natrgati lovora u nekoj makiji. Tako je, barem, činila moja majka dok sam bio mali, a sada to radim ja – ti mirisi i okusi podsjećat će nas na nešto lijepo, a malo je toga ljepše od par dana provedenih na Jadranu.
”Ono prošlo prenose u buduće”
No u svemu tome ima nešto više. Ove sam godine dobio na dar bocu božanstvene domaće kvasine, iz stare bačve u još starijem magacinu, u kojoj se vino kiseli tko zna otkada. Već je i umro onaj koji ga je ulio, sad samo novo treba dolijevati. Pa zar se tako ne radi i najskuplji viski?
Čuva se drevni temeljac, i u nj se samo ulijevaju novi destilati. U Alžiru, u pokrajini Kabylie, čuvaju berbersku tradiciju lončarstva, kojim se bave samo žene. U svaku glinu za novu keramiku umiješaju prah smrvljenih starih zdjela. Kažu da je to zato da nove budu čvršće, ali ja u to ne vjerujem – one rade isto što i Škoti s viskijem i boduli s kvasinom, kao i Poljaci s ružmarinom i lozovačom: ono prošlo prenose u buduće, iz neke naše duboke potrebe da u svemu bude kontinuitet.
>Boris Beck: Sve političke i ideološke borbe svode se na jedno – na to da se protivnika proglasi za nuspojavu
I baš je lijepo kad nešto dobro čuvamo i prenosimo u sutrašnjicu. Fred Rogers, glasoviti
američki voditelj dječjih emisija, kojega je tako dirljivo utjelovio na filmu Tom Hanks, nije
postao genij dobrote i srdačnosti odjednom. On je cijeli život mukotrpno radio na tome,
prenoseći dobra iskustva s ljudima u buduće susrete, ispravljajući greške u hodu – baš kao što se od dobrog viskija ili od dobre kvasine iz godine u godinu rade još bolji.
”Umjesto da sačuvamo u smočnici svoje duše ono što najbolje miriši, mi čuvamo razne otrove”
No mi često radimo obratno. Umjesto da sačuvamo u smočnici svoje duše ono što najbolje miriši, mi čuvamo razne otrove, posljedice svađa, uvreda, gubitaka, poniženja i mučenja. I tako u buduće susrete, u novo vino koje nam život donosi, mi ulijevamo svoj stari ocat, i uvijek nam je netko drugi kriv za to što nam život ima loš okus.
Uzmimo zato one mlade Poljake za primjer. Da, postupili su naivno i malograđanski, i sve su to isto, samo bolje i jeftinije, mogli dobiti iza prvog kantuna, jedino bi im lozovaču i limucello ulili u plastičnu bocu od cole. No budimo poput njih u duhu: čuvajmo u njemu ono najljepše što smo doživjeli u ljetu svog života i podijelimo to s drugima kad stisnu hladni dani.
O autoru
* Boris Beck je doktor književnosti, diplomirani inženjer geodezije, književnik, novinar i prevoditelj. Objavio je pet knjiga: „Metak u srcu svetog Augustina“, „Mrtvaci pod poplunom“, „Krila u koferu“, „Ne bih o tome“ (s Igorom Rajkijem) i „Politički portreti Josipa Horvata“.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa