Borislav Ristić: “Samo se demokratizacijom izbornog sustava možemo spasiti i od bolesti sluganske demagogije”

Foto: Franka i Ivan Vuletić

Svi ćemo se složiti s tim kako nema slobode ako ne postoji mogućnost izbora. Biti slobodan znači dobiti priliku odabrati nešto dobro. Nama se pak nudi dvojbeni izbor između dvije propasti, pa smo prisiljeni birati manje zlo. Dovedeni smo u poziciju nesretnoga Buridanova magarca, koji se nikako nije mogao odlučiti između dva stoga sijena, piše Borislav Ristić za Večernji list.

S jedne strane imamo šuplju demagogiju vlasti, a s druge nadrealni populizam oporbe, pa se nalazimo u situaciji gdje je politika svedena na ravan gole egzistencijalističke odluke “ili-ili”. Međutim, čini se kako je sve veći broj glasača odbija birati, i odlučuje se ostati pri čistom “ili”. Što znači i kad odbijemo birati, mi smo izabrali. Kažu da onaj magarac ipak nije uginuo zbog nekakve metafizičke kolebljivosti volje, već zato što je bio vezan, a sijeno užeglo.

To je zakon našeg dinamičnog političkog vremena u kome smo, nakon razdoblja predizbornih koalicijskih kombinacija, zagazili u vrijeme postizbornih zakulisnih kuhinja. U toj se kuhinji ne poštuju osnovni kulinarski postulati, pa je hrana koja se servira teško svarljiva, a okusi pomiješani do bljutavosti. Vlast oformljena na akcijskoj rasprodaji svega i svačega svoju stabilnost može graditi samo na bezidejnosti oporbe. Tako gledamo živo kino u kojemu pored Berinog kiseljenja kupusa i putujućeg cirkusa zvanog Živi zid ideja oporbe postaje smiješna, a i najlošija vlast izgleda pristojno. Zato je vlast iskoristila ponuđenu priliku i mudrim napadom na Živi Zid sama izabrala oporbi vođu. Zašto je to tako odigrano? Kada nekoga ne smatrate relevantnim sugovornikom obično ne ulazite s njim u polemiku, osim ako preko njegove promocije ne želite riješiti neke druge odnose.

Napadom na Pernara njega se pretvorilo u središnju oporbenu figuru, s ciljem da pored njega sve oporbene inicijative izgledaju smiješne. Ulaskom na centar vladajući otvaraju svoje desno krilo, ali i kod protivnika stvaraju gužvu u šesnaestercu. Lijevi su ostavljeni bez ideja i natjerani da se sa zidašima natječu u što boljem izvođenju cirkuskih točaka, a znamo da ovi mogu obećati stvari koje ne postoje ni u najluđim ljevičarskim snovima. Najglasniji među njima dobivaju najviše medijske pažnje, pretvarajući ostatak družine u stroj za postizanje autogolova i potvrđivanje slike vlastitog samoponiženja. Dok se oni nadglasavaju s Pernarom, šutljivom Sinčiću raste popularnost. Dok Pernar tvrdi kako su krediti neotplativi, šef Sinčić podiže kredit za kupnju kuće. Jedini zaključak koji se iz toga izvlači je da su krediti neotplativi sve dok te ne izaberu u Sabor. Ili, narodnom mudrošću izrečeno, dok vi gledate u pse koji laju, karavane prolaze. Sinčić se na podizanje kredita ohrabrio kada je u Lisinskom vidio koliko ima jamaca za njegovu otplatu. Taj skup je u javnosti izazvao dvojak efekt. Ljevičari i liberali su u očaju govorili kako su spremni svoj glas dati čak i HDZ-u, samo da ovi nikada ne dođu na vlast, piše Borislav Ristić za Večernji list.

S druge strane, opet, imamo i one koji govore kako je glas Živom zidu šamar od kojega se neće oporaviti oligarhija koja se izmjenjuje na vlasti od osnutka države. Tako da se živozidaši ničemu ne raduju koliko ideji da bi svojim rastom mogli natjerati SDP i HDZ u veliku interesnu koaliciju. Dok u ponudi imamo samo centrističku demagogiju bez sadržaja, popularnost Živog zida će samo rasti. Šuplja demagogija vlasti prava je hrana živozidaškom populizmu, jer što više napadaš i osporavaš nečije ideje to one dolaze do više publike. Populisti s ljuljačke dobivaju sve veći zalet što ih se jače odguruje.

Rast Živog zida tako je simptom bolesti našeg političkog sustava koji je ušao u terminalnu fazu. Oni su samo refleksija stanja poluraspada parlamentarne demokracije, koja je u to stanje došla grebatorskim pragmatizmom demokratski potkapacitirane vladajuće oligarhije.

Samo se demokratizacijom izbornog sustava možemo spasiti i od bolesti sluganske demagogije i od simptoma apokaliptičnog populizma. Promjena izbornoga zakona u smjeru veće odgovornosti izabranih predstavnika naroda dovela bi do toga da ovi na vlasti ne bi više nikada mogli raditi što ih je volja i toliko promijeniti smisao same igre da ju se pretvori u nešto nalik jeftinoj cirkuskoj zabavi. Tek promjenom izbornog sustava, kojim nas naši političari vezuju dok nam nude loše sijeno, možemo doći u poziciju u kojoj ćemo mi vezati političare, ako već ne za riječ, a onda bar za rogove. To je jedini način da sami sebi više ne ličimo na one magarce, koji skapavaju od gladi, zgađeni pokvarenom hranom koja im se nudi, dok im se okolo rugaju kako su, eto, sami tako izabrali, piše Borislav Ristić za Večernji list.

Kolumnu u cijelosti pročitajte na portalu Večernjeg lista.

* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Izvor: narod.hr