Ako su u svijetu kršćani, kao oni koji bi trebali biti lučonoše savjesnoga djelovanja, progonjeni u tolikoj mjeri, onda ne treba čuditi ni što sličnu sudbinu dijeli i bl. Alojzije Stepinac čiji svetački lik posljednjih tjedana nailazi na neobična i u svakom smislu posve jalova osporavanja, piše u tjednom komentaru zamjenik glavnog urednika Glasa Koncila Branimir Stanić.
Premalo je pozornosti, kako u hrvatskim tako i u svjetskim medijima, izazvala vijest da je španjolski Ustavni sud početkom srpnja presudio u korist ljekarnika koji je odbio pacijentici prodati »pilulu za dan poslije«, sredstvo s mogućim abortivnim djelovanjem, jer se to kosilo s njegovom savješću. Riječ je o vjerniku. Time je Ustavni sud zemlje koja posljednjih godina prednjači u olabavljenju zakona koji zadiru u tajnu života, poput izrazito liberalnoga zakona o pobačaju, svojom odlukom u fokus ponovno stavio pitanje savjesti i pitanje života, a ta pitanja nadilaze isključivo medicinsku struku.
Priziv savjesti – problematičan za bivše komunističke zemlje
Priziv savjesti posljednjih je godina stalna tema u europskoj kulturnoj i znanstvenoj javnosti, pogotovo u zemljama poput Velike Britanije ili Belgije, u kojoj je moguće eutanazirati i djecu. I dok se u većini zemalja pravo na priziv savjesti smatra civilizacijskom tekovinom (samo je pitanje, pogotovo u starim europskim državama, koliko će s trendom smanjenja broja kršćana sutra uopće ostati onih koji bi se pozvali na kršćansku savjest), u zemljama koje su bile dugo pod čizmom komunističke ideologije o savjesti se nerijetko raspravlja kao o pitanjima zatucanih koji se ne znaju nositi s napretkom. Ekletantan primjer je i Slovačka, u kojoj ni petnaest godina nakon potpisivanja Temeljnoga ugovora sa Svetom Stolicom nema političke volje da se potpiše i predviđeni ugovor kojim bi se reguliralo i pitanje priziva savjesti kršćana koji djeluju u javnim službama, napose u zdravstvu.
Priziv savjesti – prečesto vezan (samo) uz medicinsku struku
Postoji nešto što je zajedničko i Španjolskoj i Slovačkoj i Belgiji i Hrvatskoj, zemlji kojoj proteklih mjeseci također nije nedostajalo rasprava o prizivu savjesti (dovoljno je prisjetiti se samo odluke o prodaji pilule za dan poslije u ljekarnama bez recepta ili primjera već opjevane primalje u kninskoj bolnici koja je dobila otkaz jer se protivila asistirati pobačaju). Sva suvremena društva povezuje zapravo fenomen da se pitanja priziva savjesti gotovo isključivo povezuju s medicinskom strukom. I nije presmiono tvrditi da se zahvaljujući zauzetosti medicinskoga osoblja okupljenoga u kršćanskim udrugama, i drugim laičkim udruženjima s kojima i hijerarhijska Crkva zajednički staje u obranu čovjekova života, od začeća do prirodne smrti, savjest još uvijek zadržala kao vrjednota, ne samo osobna, nego i civilizacijska. Tako se zauzimanjem brojnih za zaštitu života od njegova samoga početka izborilo i za to da rasprava o savjesti u društvu uopće tinja, barem kad je o bioetičkim pitanjima riječ. Međutim, savjesno djelovanje postalo je pitanje isključivo medicinske struke, čime je savjest getoizirana u bolnice i ordinacije, a itekako je potrebno savjesno djelovanju u baš svim područjima.
Savjest – ključ koji ‘otključava’ društvo
Evo, savjest šuti i u političkom sustavu u kojemu, barem u Hrvatskoj, korupcija valjda već probija plafon do kojega je davno došla. O tome svjedoči i posljednja ocjena da je hrvatska Vlada svrstana među 10 najneučinkovitijih vlada, a popis je obuhvaćao 144 zemlje, prema izvještaju Svjetskoga ekonomskoga foruma od 14. srpnja.
Prebrzo se, čini se, zaboravilo da je upravo pitanje savjesti ključ koji može otključati i »pat-poziciju« u kojoj se nalazi i društvo u Hrvatskoj. Nije uzalud papa Benedikt XVI. baš u Hrvatskoj 2011. mudro poručio hrvatskim elitama: »Kvaliteta društvenoga i građanskoga života, kvaliteta demokracije dobrim dijelom ovise o tom ‘kritičkom’ čimbeniku, odnosno savjesti, o tome kako je se shvaća i o tome koliko se ulaže u njezino oblikovanje. Ako se savjest, prema prevladavajućem modernom shvaćanju, ograniči u subjektivni okvir, u koji se smješta religiju i moral, onda krizi Zapada nema lijeka, a Europa je osuđena na nazadovanje. Ako se naprotiv savjest otkrije kao mjesto slušanja istine i dobra, mjesto odgovornosti pred Bogom i braćom ljudima, što je protiv svake diktature, onda ima nade za budućnost.« No papu kao da nitko nije shvatio, ili to nije želio.
Malo se tko usudi zadirati u pitanje savjesti
Osim izdvojenih slučajeva i predstava za javnost, savjesti kao da su otupjele i u dijelu športskoga, kulturnoga, znanstvenoga, medijskoga i drugih sustava u koje se malo tko uopće usudi kvalitetnije zadirati. I ako se netko ohrabri i usudi otvoriti pitanje djelovanja u skladu s (vjerničkom) savješću u poslu kojim se bavi, nerijetko ubrzo biva stigmatiziran – u stranci, sveučilišnoj ili bilo kojoj drugoj zajednici. Uzme li se u obzir kršćansko stajalište po kojemu »čovjek ima u srcu zakon što mu ga je Bog upisao« te da je savjest »najskrovitija jezgra i svetište čovjekovo, gdje je on sam s Bogom, čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini« – onda postaje jasno da toliki progoni kršćana u svijetu donekle znače i eutanaziranje savjesti u svijetu. Pod tim vidom može se možda razumjeti i podatak koji je na srpanjskom zasjedanju biskupa iz Bosne i Hercegovine izrekao kardinal Vinko Puljić da je danas u svijetu »oko 200 milijuna kršćana progonjeno, a moćnici nijemo promatraju te strahote« te da se progoni i ozbiljna diskriminacija događaju u 60 država svijeta. »Europa u nekoj čudnoj samodostatnosti, premda su joj puna usta ljudskih prava i sloboda, tolerira progone kršćana u svijetu« – zaključio je.
Kardinal Stepinac – svjedok čistoće savjesti
Ako su u svijetu kršćani, kao oni koji bi trebali biti lučonoše savjesnoga djelovanja, progonjeni u tolikoj mjeri, onda ne treba čuditi ni što sličnu sudbinu dijeli i bl. Alojzije Stepinac čiji svetački lik posljednjih tjedana intenzivno nailazi na neobična i u svakom smislu posve jalova osporavanja. »Nadbiskup Stepinac je svetac čistoće savjesti i njega trebamo zazivati u kušnjama u kojima Boga želimo odijeliti od svakidašnjega življenja« – poručio je na ovogodišnje Stepinčevo kardinal Josip Bozanić. Baš zato treba zazivati Stepinčev zagovor i za boljitak društva u Hrvatskoj, jer savjesno djelovanje nije pitanje tek liječničke ili ljekarničke elite – nego pitanje svakodnevice. Njezina će se kvaliteta u Hrvatskoj sutra mjeriti po količini (vjerničke) savjesnosti.
