Dr. Hrvoje Pende: Bazen, beton, pudlica i dijete – zašto nema novca za socijalnu skrb?

Foto: Hrvoje Pende

Poput ekstremnog slučaja bacanja vlastite djece s balkona, povremeno se među korisnicima centra za socijalnu skrb (CZSS) dogodi obiteljska tragedija koja u društvu potakne ogromne izljeve lažne žalosti i zabrinutosti za žrtve. Kao i mnogo puta ranije, i nakon najnovije paške obiteljske tragedije, vladajući odjednom krenu trenirati profesionalizam i pozivanje na odgovornost – drugih naravno, jer odgovornost za propuste nikad ne nalaze u sebi. Od resorne ministrice stižu ishitrene izjave o smjeni ravnateljice CZSS-a koje se već nakon 24 sata korigiraju, dok se meritum problema uporno zaobilazi.

A najveća odgovornost za paški zločin prema djeci upravo je na Vladi koja jedina ima alate da sustav socijalne skrbi učini mnogo učinkovitijim, ali to uporno ne radi. Javni novac raspodjeljuje nesavjesno i neodgovorno na sve strane, ali ne tamo gdje je najpotrebniji – u zdravstvo, obrazovanje i socijalnu skrb. Djelatnici CZSS-a godinama ukazuju na vrlo teške uvjete rada, ali nitko ih ne čuje, najmanje oni koji bi ih trebali prvi čuti i razumjeti – Vlada RH.

Cijelom sustavu socijalne skrbi kronično nedostaje ljudi i novca. U razvijenim društvima jedan socijalni radnik istovremeno je zadužen za 10-30 slučajeva – takve su i preporuke Međunarodne udruge socijalnih radnika (https://www.ifsw.org/). Međutim, hrvatski socijalni radnik Pravilnikom resornog ministarstva zadužen je za 100 obitelji, a zbog nedostatka djelatnika, mnogi su u stvarnosti zaduženi i za preko 200 obitelji istovremeno. Probajte zamisliti je li moguće istovremeno voditi 200 slučajeva zanemarivanja ili zlostavljanja djece, pri tome rješavati administrativne poslove i pratiti sve te obitelji na terenu.

Sve to u 40 radnih sati tjedno uz plaću od ca. 6.500,00 kuna. Radi se o visokoobrazovanim kadrovima koji rade odgovoran posao u vrlo teškim uvjetima. Otprilike jednaku plaću npr. imaju tajnice čelnika po gradovima, županijama i ministarstvima, čija je najveća odgovornost ispravno razvrstati poštu. Što reći na takvo vrednovanje javnog rada u našem društvu?

Nezakonit rad pod okriljem Vlade

Osim što su pretrpani zaduženjima (CZSS ima preko 100 zaduženja/ovlasti po raznim zakonima), socijalni radnici nemaju ni osnovne tehničke uvjete za rad. U zgradama koje su često derutne nagurani sjede u sobama od 10 m2 (gdje primaju i stranke), a sastanci stručnih timova održavaju se po hodnicima budući da centri često nemaju odgovarajuće prostore.

Za odlazak na teren moraju se snalaziti na razne načine jer ne mogu doći do službenog automobila. Oni u centrima predstavljaju luksuz, jer su uglavnom dotrajali i premalo ih je. Ili što je još bolje, jedan od naseljenijih i bogatijih otoka je bez službenog automobila, a jedini socijalni radnik u otočnoj podružnici centra četiri sata dnevno radi kao predstojnik, a preostala četiri sata je socijalni radnik. Vjerojatno su u nadležnom ministarstvu mislili da se terenski obilazak potrebitih može obavljati biciklom ili pješke, s jednog na drugi kraj otoka.

Ali zato u Vladi, njezinim ministarstvima i agencijama, gradovima, općinama i županijama ne manjka skupih automobila. Ne mogu hrvatski uglednici valjda autobusom ili svojim automobilom na posao i s posla. Prije nekoliko dana kad je premijer Plenković posjetio sve neposlušniju Liku, pratilo ga je nekoliko moćnih džipova, jer ipak, premijer je to – na njemu se ne štedi. A i sigurnost po ličkim prostranstvima je možda bila upitna. Kad smo kod sigurnosti, samo da spomenemo i to da je ca. 90% djelatnika CZSS-a ženskog spola, da nemaju status službene osobe, a na terenu se često susreću s agresivnim, nasilnim i nedobrovoljnim korisnicima. Verbalni napadi su dio svakodnevice, a često se događaju i fizički nasrtaji na djelatnike CZSS-a.

Kako god, bez skupih džipova i čete zaštitara premijer ne može među običan puk, dok socijalne radnice nemaju osiguran ni besplatan tečaj za samoobranu. Usprkos tome, vladajući bez trunke srama zahtijevaju od sustava socijalne skrbi da radi svoj posao u nemogućim – nezakonitim i nehumanim uvjetima.

Europska unija i socijalna skrb

A i Europska unija se nije pretrgala oko uvođenja humanih (EU) standarda u sustav socijalne skrbi siromašnih zemalja, poput naše. Pored toliko izjednačavajućih propisa, nije im palo na pamet propisati i taj mali, „nevažan“ dio. Nije im važno osposobiti CZSS-e ljudima i tehnikom kako bi se hrvatski caseload (broj predmeta za koje je socijalni radnik istovremeno zadužen) smanjio na broj koji omogućuje potrebnu, humanu brigu o potrebitima, da se barem malo približimo standardima razvijenih zemalja.

Više im je stalo do mnoštva nepotrebnih (često i apsurdnih) EU projekata od kojih koristi imaju samo oni koji su direktno povezani s njihovom provedbom, a to su ponajprije tisuće briselskih aparatčika koji smišljaju natječaje, konzultanti uvježbani za kandidiranje projekata na posebnom tehnofrazeološkom EU jeziku nepovezanom sa stvarnim životom i potrebama društva, tijela koja uz EU sufinanciraju te projekte, izvođači radova, sve do službenika Revizorskog suda (u koji će uskoro stići i naša Ivana Maletić) koji za plaću od ca. 20.000 eura mjesečno kontroliraju je li europski javni novac potrošen učinkovito i zakonito.

Za to vrijeme, dok EU sa stotinama tisuća i milijunima eura financira projekte poput „Maratona za ujedinjenu Europu“ na kojem ljudi svojim trčanjem podržavaju „europske ideale (?)“, negdje u Hrvatskoj, daleko od EU maratonaca, pomahnitali roditelji bacaju djecu kroz prozor i to zato jer, između ostalog, vladajućima nije stalo do učinkovite i humane socijalne skrbi.

Može li netko iz Vlade tvrditi da uz zakonito i odgovorno financiranje sustava socijalne skrbi nije bilo moguće predvidjeti i spriječiti tragediju na Pagu? Nije li vjerojatno da bi socijalni radnik u okviru zakonitih i humanih uvjeta rada (koje mu Vlada ne omogućuje) bio upoznatiji s najnovijim stanjem u obitelji jer bi imao vremena posvetiti se korisnicima? Tvrdim da je ta mogućnost realna i da se mnogo tragedija događa upravo zato jer Vlada ne želi omogućiti zapošljavanje potrebnog broja stručnih djelatnika u CZSS-ima.

Društveni prioriteti: plaža za pudlice ili siguran smještaj za djecu?

Formiranje proračuna jasno pokazuje vrijednosti i prioritete svakog društva – što mu je najvažnije, što mu je manje važno i što mu uopće nije važno. Na primjer, umjesto da CZSS-ima omogući uvjete za kvalitetan i učinkovit rad (da se spase ljudski životi), naši (HDZSDP) premijeri radije podijele Ministarstvu turizma milijune kuna kako bi se svim jadranskim županijama financirale pseudostudije koje određuju standarde uređenja plaža za ostarjele buldoge i pudlice pod stresom; za zaljubljene, ostavljene i raznorazne ljudske rodove i životinjske vrste, od kojih navodno svaka traži samo svoj kutak na našem moru.

Nije daleko od krajnje društvene nepravde ni dijeljenje milijuna kuna bespovratnih sredstava poreznih obveznika poduzetnicima u turizmu kako bi isti na račun građana Hrvatske izgradili bazene i pojačali svoju ugostiteljsku ponudu. Spomenuto razbacivanje javnog novca na „projekte“ koji bi u svakom zdravom društvu bili na dnu prioriteta, tek je kap u oceanu nesvrsishodnog i nemoralnog trošenja novca hrvatskih građana. Svake godine milijarde proračunskih kuna potroše se u nepotrebne svrhe, isključivo s ciljem nečije lake zarade, opravdanja nečijeg radnog mjesta, postojanja nekog nepotrebnog upravnog odjela, ministarstva, agencije, općine i dr.

Netko u bazen, netko s balkona na beton

U spomenute bazene koje hrvatskim poduzetnicima svojim novcem grade svi hrvatski građani, osim turista i vlasnika bazena neće skočiti nijedno dijete koje živi u teškim životnim uvjetima i kome je možda upravo taj novac mogao spasiti život ili učiniti ga humanijim, dostojnim čovjeka.

Ne, to će dijete završiti na tvrdom betonu, kad ga sumanuti roditelji bace kroz prozor jer stručni tim CZSS-a nije mogao utvrditi najnovije obiteljske okolnosti budući da za to nema potrebnih uvjeta. Iako im hrvatska Vlada pripisuje nadljudske kvalitete, socijalni radnici tek su ljudi, nisu multitask roboti s 5 glava, 10 ruku i 100 nogu koji se kreću brzinom zvuka na vlastiti pogon da istovremeno mogu pisati 5 terenskih izvješća, procjenjivati kompetencije 30 roditelja, planirati 50 posjeta u krugu od 100 km koje će sve obaviti u sljedećih 5 dana.

Gdje je nestao čovjek?

U cijeloj toj nesretnoj paškoj priči, pogotovo na početku izvješćivanja, nitko nije postavio pitanja: Zašto obiteljski liječnik nije prijavio nasilje u obitelji ili zanemarivanje djece? Gdje je u paškom slučaju nestao psihijatar čiji je nalaz vratio djecu u okrilje roditelja koji očito imaju ozbiljnih problema u odgoju djece? Zašto je sudu važnije mišljenje psihijatra nego cijelog stručnog tima CZSS-a? Zašto učitelji u školi nisu prijavili nasilje ili zanemarivanje; ili ništa nisu primijetili, ili ih nije briga – to nije njihov posao? Zašto šira obitelj, prijatelji ili susjedi nisu prijavili slučaj? Svi ti dijelovi društva također imaju zakonsku i/ili moralnu obvezu prijaviti nasilje u obitelji ili zanemarivanje djece. Ovdje treba spomenuti da su socijalni radnici u RH posljednjih 25 godina sustavno istiskivani iz školstva i zdravstva pa ih sada u školstvu gotovo uopće nema, dok ih se u zdravstvu nalazi u tragovima.

Gdje je u ovakvim slučajevima nestala društvena solidarnost na koju se tako rado pozivamo kad npr. neki medij organizira prikupljanje sredstava za pomoć bolesnom djetetu. Ah da, tada potvrdu svoje humanosti dobivamo s par anonimnih klikova na telefonu i uplatom 5 ili 10 kuna. I to je to, svoju dozu humanosti smo odradili. U paškom slučaju surove stvarnosti nekome se možda treba i zamjeriti da bi se prijavio slučaj i spasilo dijete, a to je u našoj kulturi mnogima problematično. Bolje pričekati sljedeću medijsku akciju za potvrdu humanosti u sebi. Do tada, bolje gledati svoja posla, ne zamjerati se nikome i krivnju za nesreću svaliti na lijene socijalne radnike.

Nečista savjest

Dok s jedne strane svojim nečinjenjem Vlada svakodnevno ugrožava živote djece u disfunkcionalnim obiteljima, s druge strane zapošljava tisuće ljudi na izmišljenim poslovima u stotinama gradova, županija, ministarstvima, montipajtonovskim javnim agencijama za pričanje viceva i čekanje penzije.

Frazeološkim objašnjenjima i uplakanim žalovanjem nad žrtvama obiteljskog nasilja Vlada pere svoju nečistu savjest jer vrlo dobro zna da su im korisnici socijalne skrbi nevažni. Znaju oni, kao i mi, da ne postoji sveto javnoupravno pismo koje kaže da vlada/država mora imati upravo ovoliko ministarstava, agencija, zaposlenika, automobila, aviona, mobitela, novca za reprezentaciju, veleposlanstava, konzulata itd., dok nema novca za javne službe koje vode računa o stvarnim i potrebitim ljudima; za službe o čijem radu ovisi nečiji život.

Stupanj razvijenosti i civilizacijski doseg društva procjenjuje se i po tome koliko ono skrbi za one kojima je pomoć najpotrebnija. Za obranu izmišljenih i neugroženih prava raznih društvenih grupacija Vlada nalazi vremena i sredstava. Za one koji umjesto sinekure trebaju koru kruha, toplu riječ i siguran dom; za one s društvenih margina – koga je u našem društvu briga? Vladu sigurno nije.

* Autor je doktor znanosti s bogatim iskustvom rada u javnoj upravi i organizacijama u državnom vlasništvu. Uz znanstvene i stručne članke, objavio je i dvije znanstvene knjige: Moć neetičkog poslovanja – organizacijska kultura u Hrvatskoj (2008.) i Hrvatski turizam – upravljanje identitetom (2013.).

U svojim radovima istražuje svijet svakodnevnog života unutar područja kojeg oblikuje njegovo ukupno iskustvo, ali i društveni kontekst. U biranju tema nastoji pridonijeti kritičkoj analizi i dekonstrukciji hrvatske stvarnosti, odnosno razotkrivanju stvarnih identiteta i implicitnih vrijednosti hrvatskih organizacija.

Paralelno sa znanstvenim radom, autor se duže vrijeme bavi i fotografijom i raznim oblicima vizualne umjetnosti. Na sličan način kao što na znanstvenom polju preispituje društvenu svijest, u svojim fotografijama dočarava osobne percepcije, iskazuje asocijacije i doživljaje vlastitog okruženja, ali i stavove o društvu, gradu, pojavi. Do sada je priredio više samostalnih i skupnih izložbi.

** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr