Dr. Jure Burić: ‘Hrvati će nastaviti plaćati visoku cijenu dok se ne dogodi lustracija!’

Jure Burić
Foto: snimka zaslona, Splitv

Dr. Jure Burić je hrvatski liječnik, političar i pjesnik. On je bio prvi župan Dubrovačko-neretvanske županije i zastupnik u Hrvatskom saboru. Iz HDZ-a je sa suprugom izašao 2018. godine uoči ratifikacije Istanbulske konvencije, a u intervjuu koji je vodila Ina Vukić govori o Domovinskom ratu, trenutnom stanju u državi, bivšoj stranci i svojim iskustvima u politici.

Početkom listopada ove godine navršit će se 30 godina od početka opsade Dubrovnika i okolice, te bombardiranja njegovih zidina i vitalnih struktura; pogibije civila i vojnika. Bili ste ratni povjerenik RH kada jugo-četnička agresija nije birala što i koga će pogoditi svojim ubilačkim oružjem i namjerama. Koliko su vam ostali u slikovitom sjećanju ti dani napada na Dubrovnik i možete li nam reći što vam je najviše tada prolazilo kroz misli?

Na Općinskom vijeću grada Dubrovnika, zapravo ondašnje općine Dubrovnik- iz ljeta 1991. donesena je odluka o prihvatu izbjeglica iz Vukovara. Ponuđen je našim Vukovarcima smještaj i ljetovanje u svim našim hotelima. Činila su to doduše i ostala mjesta uz more nudeći besplatan boravak određenom broju izbjeglica na određeno vrijeme. Na moj prijedlog koji je jednoglasno prihvaćen (ja sam tada vodio u Vijeću “socijalu”) mi smo svim izbjeglicama iz Vukovara ponudili smještaj za neograničen broj ljudi i neograničeno dugo – ne znajući da ćemo uskoro i sami i postati izbjeglice, a naši Vukovarci ponovno granatirani! Svi resursi od Crvenog križa, Caritasa, hotela, udruga… stavili su se na raspolaganje i nakon javne objave pripremili za prihvat očekivanih brojnih izbjeglica. Vrlo brzo se u Dubrovniku našlo nekoliko tisuća nesretnih ljudi kojima smo nesebično u njihovoj muci htjeli pomoći i olakšati im tužnu činjenicu da su njihovi muževi, očevi, braća, rođaci… ostali u svome gradu braneći ga i ginući.

Kako su to bila potresna svjedočenja žena i djece koja su se izvukla iz pakla rata i eto kod nas našli utočište. Organizirali smo im škole plivanja, kojekakve priredbe, sportska natjecanja ne bi li im barem malo ublažili tugu za svojim očevima i njihovim gradom. Pratili smo redovito zbivanja u Vukovaru i polako se pripremali za obranu i našega grada- bude li trebalo. Jedan dio ljudi temeljio je strategiju obrane na činjenici kako Grad neće biti napadnut (ta tko će pametan napasti svjetski biser i UNESCOM zaštićeni grad!), a jedan dio među koje sam i ja spadao na jednoj drugoj činjenici da naši susjedi i nisu baš toliko pametni i da će napada biti.

U Gradu se osjećao strah i nemir. Na jednom povećem zboru (dupke puno kino- dvorana u samoj staroj gradskoj jezgri) zbio se i zanimljiv događaj. Redali su se govornici i svaki na svoj način “analizirali situaciju” i pribojavali se sudbine Vukovara. U jednom trenutku takvog straha i neizvjesnosti za govornicu izađe i moj zemljak iz Velje Međe- Andrija Oberan.

Što li će sad on govoriti – baš me zanima.
I Prika počne:
“Ljudi moji, ja sam u ovaj grad došao u isparanim hlačama prije dvadeset godina – trbuhom za kruhom. Nisam imao baš neke škole i prijavim se za radnika na građevini. Prvo jutro ja vidim kako se ljudi oko mene nešto dogovaraju i novce prikupljaju, pa i ja priupitah o čemu se radi i mogu li i ja sudjelovati?- ‘Možeš vlaše’- rekoše mi. ‘Skupljamo novce za marendu’! A što je marenda?
‘E to ti je vlašino nešto kao tvoj doručak’.
Dobro, evo i ja novce, a što će biti za tu marendu?
‘Bijeli bubrezi’- odgovoriše mi. Nakon nekog vremena dolazi jedan auto i iz
prtljažnika iznesoše nekakav veliki lonac i ja se pribliźih da vidim što su to – bijeli bubrezi! Podignem poklopac i vidim – pa ljudi moji ovo su – muda!

Pa sad tko ima muda neka se rata ne boji, a u koga su bijeli bubrezi – ja mu pomoći ne mogu!”
Bio je to najkraći i najbolji govor koji sam u tim vremenima čuo!

Koja je po vašem viđenju bila vaša uloga u borbi za slobodu, za neovisnost Hrvatske?

Osjetilo se kako ni nas rat zaobići neće. Mene je Vlada RH postavila za “ratnog povjerenika za južnu Hrvatsku”- jednog od šest u državi!

I Prvog listopada te 1991. godine u ranim jutarnjim satima pade prva granata na Dubrovnik.

Istog toga datuma počeo je i rat u BiH i to baš ritualnim spaljivanjem moje rodne kuće u Ravnom (Hercegovina) koju su naravno prije toga Srbi i Crnogorci temeljito opljačkali. Kakva je bila tada – takva je i danas – neobnovljena i bez krova. Doduše nju su “novinari” davno obnovili i luksuzno opremili – toliko o našem objektivnom “novinarstvu”! Dakle to je datum početka rata u BiH, a ne onaj par mjeseci kasnije kako Alija Izetbegović reče – kada je počelo granatiranje Sarajeva!

Zanimljivo je kako je u Dubrovniku prvi stradalnik od srpskih granata bio jedan čestiti i dobri čovjek u svojemu domu Miličević – Srbin! Civil naravno!

Jesu li ljudi oko vas i općenito Hrvati, i vi, bili potpuno posvećeni cilju neovisnosti? 

U cijelom tome teškom vremenu beznađa, nade je ipak bilo. Vjerovali smo našem predsjedniku Tuđmanu i našim hrabrim braniteljima. Znali smo da ćemo našu Domovinu obraniti i urediti onako kako to hrvatskom čovjeku i dolikuje. U jednom izvješću za HTV poručio sam varavom i nedosljednom svijetu: “trošite milijarde dolara hvatajući sklerotične starce – zločince iz Drugog svjetskog rata, a sada na ovaj zločin pred vašim očima nad Hrvatima ostajete i gluhi i slijepi i nijemi, ali znajte da vam ovi izmučeni starci i gladna djeca neće dati mira, a javnost vas osuđivati da ste vi ovaj rat mogli spriječiti – a niste.”
I poruka agresorima – Srbima i Crnogorcima

“Kada pomislite da ste ubili i zadnjega čovjeka iz ruševina će se podignuti ruka hrvatskog branitelja i pomrsit će vam račune”!

Kako biste vi opisali hrvatski duh 1990-tih?

Hrvatski duh u tim teškim vremenima bio je postojan, čvrst, nesalomljiv. Svoju snagu crpio je u činjenici da smo svakoga dana sve jači i mimo volje svijeta naoružaniji. Thomsonove “Čavoglave” pjevalo je i staro i mlado napajajući se snagom i nadom u naše zajedničko bolje sutra. Pružili smo ruku pomirnicu našim dotadašnjim progoniteljima sljedeći savjet predsjednika Tuđmana kako moramo svi biti jedno, jer je to jedini recept za uspjeh.

Prelomio sam u sebi i pružio ruku čovjeku čija je ruka tukla moga pokojnog prijatelja Brunu Bušića, jer je on sada bio istinski hrvatski branitelj koji se stidio svoga nerazumnog čina. I sve je nekako “štimalo” dok se bivši komunisti nisu osilili, vidjevši da im se ništa loše neće dogoditi. Onda su na tu pruženu ruku pljunuli, a pljuju i danas.

Kako biste opisali hrvatski duh danas?

Ovu pjesmu napisao sam u vrijeme najjače srpsko-četničke i crnogorske najezde na Hrvatsku, kada je “Crvena kasarna” prijetila Osijeku, a general Glavaš budio nadu, kad su ubijali Vukovar i herojske branitelje s generalom Zadrom na čelu, razarali Dubrovnik … dok je general Mirko Norac branio Gospić, kad je petokraka prljala naš Plavi Jadran … jesen 1991.

Ista poruka vrijedi i onda i danas! – nama i njima!

Svi smo spremni za Hrvatsku!

Kad u zoru prva zraka,
Pomiluje plavo more
I obasja tvoje rijeke
Zlatna polja tvoje gore

Kad probudi Ličkog vuka
Herceg Bosnu ljutu zmiju
I gusara sa Neretve
Neka uđu ako smiju.

Vučedolsku golubicu
Dvorac Zrinjskih, Senjsku kulu
Sinjski alkar zove Tvrđu
Ako smiju neka uđu

S Velebita vila kliče
Pozdravljam te Dubrovniče
Lijepu Istru i Primorje
Slavoniju i Zagorje

Posavinu,Dalmaciju
Probudi ih zraka sviju
Zapjevaše pjesmu rajsku
Svi smo SPREMNI ZA HRVATSKU !!!

Bili ste Župan i bili ste zastupnik u Hrvatskome saboru te ste koliko se sjećam, među ostalim bitnim stvarima svojevremeno tražili da se prekine suradnja s Haškim sudom, barem privremeno. Vaš zahtjev nije bio proveden u djelo, možete li nam nešto reći o tome?

Obnašao sam dužnost prvog župana Dubrovačko – neretvanske županije časno i odgovorno nastojeći sve ljude uvažavati, a onima iz međunarodne zajednice koji su me vrlo često posjećivali i inzistirali na pomirenju s agresorom jasno davao do znanja kakvo je uopće pomirenje moguće.

Rekao bih im – Hrvati će kada dođe vrijeme oprostiti, ali znajte da nikada neće oprostiti sebi ako dopuste da im se nešto slično u budućnosti dogodi.

Jedne zgode sam ih priupitao jesu li čuli za “školu demokracije” u Dubrovniku osnovane na samom početku rata. Naravno da nisu i ostali su začuđeni. Tada sam im ispričao – onoga dana kada je pala prva granata na Dubrovnik mi smo tu školu osnovali i u njoj smo bili profesori, a ne đaci, jer su u istom skloništu s nama bili i Srbi – vjerojatno rođaci onih koji nam te granate upućuju, a da njima pri tome nije pala niti dlaka s glave, dok je njihova imovina ostajala netaknuta. Nađite mi samo jedan primjer takvog ratovanja na čitavome svijetu?!

A kada su mi rekli da ih brine kako će se osjećati Srbi iz Trebinja jednoga dana na Stradunu vrlo žustro sam im odgovorio: jamčim vam puno bolje i ugodnije nego Nijemci u Parizu deset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata!

Tu bi komunikacija obično prestajala, a ja bih prvom zgodom o tome izvijestio moga predsjednika Tuđmana – za svaki slučaj. Ne bi se Predsjednik na mene ljutio – naprotiv, bilo mu je drago što netko može nešto reći, a on iz razumljivih razloga ne može.

Bili ste važan član HDZ-a od njezinog začeća pa do 2018. kada ste istupili iz članstva, a hrvatske su medije između ostalog tada objavile i jednu od vaših poruka HDZ-u koja je glasila “Postali ste ‘duhovni černobil’ u hrvatskom narodu.“ U toj nam se poruci čini da ste vi očito u 2018. doživljavali HDZ kao sasvim udaljenu od njezinih ciljeva pri utemeljenju glede hrvatskog naroda i njegove nacionalne države. Molim vas recite nam nešto o vašoj odluci izlaska iz stranke u čije ste tkivo i vi bili utkani desetljećima.

U tim vremenima nisam mogao niti sanjati kako će se Ćirilica vratiti u Vukovar, kako ćemo ratificirati Istanbulsku konvenciju radi koje sam 2018. istupio iz stranke HDZ.
Kako ćemo šutke naše generale slati u Haag, vjerujući kako će taj sud biti pravedan! A u stvari Haag je bio za Haag! Mojim odlaskom u HDS (Hrvatski državni sabor – tako se je on tada službeno zvao) samo sam se nastavio boriti za nacionalne interese moga naroda.

U međuvremenu se onaj DRŽAVNI izgubio?! Zašto? Uvidjevši svu nakaradnost suda u Haagu tražio sam prekid suradnje s takvim sudom. Tražio sam i zabranu uvođenja ćirilice u dva grada u Hrvatskoj – Knina i Vukovara, zbog svega zla koji se hrvatskom čovjeku u tim gradovima dogodio. Bezuspješno naravno.

Ovako je glasilo moje pismo HDZ-u 4. travnja 2018. kada sam istupio iz članstva:

Volio bih da ne budem u pravu, ali već vidim da će Istanbulska konvencija biti ratificirana u Hrvatskom Državnom Saboru, pa da tu lakrdiju, a zapravo tragediju, ne čekam – iskreno tužan što ste me na ovaj čin natjerali odlučio sam:

Ja, Jure  Burić liječnik i političar u mirovini i moja supruga Ljiljana Burić ponosna Hrvatska majka petoro naše djece s adresom u Dubrovniku ne želimo biti vise članovi stranke HDZ-a. Ne želimo biti vaši sustolnici, jer više niste sljedbenici njezinog osnivača Dr Franje Tuđmana.

U politiku sam došao s mjesta šefa odjela za Otorinolaringologiju i cervikofacijalnu kirurgiju bolnice u Dubrovniku. Još dok je pokojni Predsjednik bio živ obnašao sam mnoge časne dužnosti u Hrvatskoj državi. Najprije kao ratni povjerenik (jedan od šest u Hrvatskoj) za Južnu Dalmaciju, pa načelnik ratnog saniteta za isto područje, prvi župan Dubrovačko Neretvanski i na koncu zastupnik u Hrvatskom Državnom Saboru – da tako se Sabor nekad zvao!
Izlazimo iz stranke jer nas je sram – zbog
vaše bahatosti ,
vašeg licemjerstva,
vašeg omalovažavanja,
vaše nedosljednosti,
vašeg sluganstva,
vašeg kukavičluka ,
vaše pohlepe za položajima,
vašeg odricanja od BOŽJIH zakona.
Postali ste “duhovni Černobil” u Hrvatskom narodu .
SRAM NAS JE JER STE IZGUBILI SRAM!
Uporno, mimo svakog razuma i pored što su se – Sv. otac – Papa Franjo, Kaptol, Hrvatski biskupi, Hrvatski narod zajedno sa svojim sinovima uvaženim Hrvatskim intelektualcima, članovima HAZU-a …JASNO odredili PROTIV RATIFIKACIJE ISTANBULSKE KONVENCIJE…i dalje tvrdite da je to “duboko kršćanski čin” i da ste na istoj strani kao i crkva? ! A, ratificiranje Istanbulske konvencije s rodnom ideologijom je SOTONSKI posao i NE kršćanski čin koji vrijeđa svakog Isusovog sljedbenika i čestitog Hrvata.

Uporni ste u tvrdnji da svojom “interpretacijom” dajete sigurnost Istanbulskoj konvenciji od ne provođenja rodne ideologije, a sami znate da je to jedan obični pamflet, pravno bezvrijedni papir kojim samo narodu mažete oči (uostalom zašto se ograđivati od nečega – čega nema ?! ) E, naše mazati nećete i zato ovim činom prestajemo biti članovi stranke koja nema veze s njezinim utemeljiteljem pok. predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom.
Bog vam pamet prosvijetlio!
Jednoga dana, kada s Božjom pomoći dođe čestiti Tuđmanov sljedbenik, budemo li živi – neka računa na nas. Dr Jure Burić”

Mislite li da se sastav Hrvatskog sabora izmijenio od kada ste ga vi napustili i ako da kako? U čemu?

Smrću predsjednika Tuđmana sve se je naglavačke okrenulo. Narod je izabrao ljude koji će voditi državu i državnu politiku iz redova bivših komunista koji nikada ljubavi za hrvatsku državu nisu imali. Nemaju je niti danas! Jer da je imaju ne bi donosili ovakve zakone i nikada ne bi ratificirali Istanbulsku konvenciju iz koje je, usput budi rečeno, i sam Istanbul nedavno istupio!

Zašto moj narod prihvaća nenormalno za normalno – niti mi je jasno, niti će mi ikada biti!

Smatrate li da su hrvatski političari u funkcijama zakonodavne i ine vlasti bili i ostali neodgovorni prema Hrvatskoj i vrijednostima Domovinskog rata nakon što je 1998. ratno stanje u potpunosti završilo mirnom reintegracijom istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema? Ako da, zašto?

Jesmo li umjesto diktature Beograda prihvatili diktaturu Brussela. Jesmo li izgubili naš nacionalni ponos i zdrav razum?!

Zašto se ne ugledamo na Mađarskog predsjednika Orbana i Poljake. Zašto odbacujemo našu vjeru i našu naciju.

Zašto smo opet “dobre sluge loših gospodara”!

Nešto smo u ovim “olovnim vremenima” pogriješili. Znam i u čemu!
Morali smo pod svaku cijenu nakon završetka rata (ako već prije nismo mogli ili smjeli!) učiniti LUSTRACIJU. Da – lustraciju- pa se ne bi moglo dogoditi da nam politiku vode ljudi iz onog komunističkog sustava. Svaka, pa i najmanja suradnja s UDBOM morala je onemogućiti takvim “umovima” sudjelovanje u vlasti Hrvatske države!

Nismo to učinili i plaćamo ceh i to sve do trenutka dok se lustracija ne dogodi! Drugo zlo podjednako vaźno je lopovluk. Lopovluk koji se uvukao u sve pore našega života. I one političke i one gospodarske. Nemaju ljudi više ljudskog srama i Božjeg straha. Bitan je samo novac, a kako do njega doći – koga briga. Lisice na rukama naših političkih prvaka i uvaženih sugrađana postaju nešto normalno/ i nikoga više ne iznenađuje.

Jesu li ti ljudi ikada u crkvu zalazili i propovijedi slušali. Zamjeram i ljudima iz Crkve. Nisu dosljedni, prestali su biti Stepinčevi sljedbenici, a kako i ne bi bili kad im poglavar traži mišljenje episkopa Irineja o Stepinčevoj svetosti. Ne daj Bože da je ovaj poglavar bio umjesto Svetog Ivana Pavla Drugog, jer bi on vrlo vjerojatno pitao Episkopa smije i može li priznati Hrvatsku.

Nema autoriteta u Crkvi, nema autoriteta u Državi, narod je raspamećen, a ja se svejedno uzdam u Božju providnost i Njegovu intervenciju, pa slijedom toga ne gubim nadu i vjerujem u izvjesniju budućnost mog Hrvatskog naroda!

Po pitanju Hrvata, o čemu sanjate?

Ja snova više nemam. Ja sam svoje snove dosanjao. Dočekao sam hvala Bogu zdrav i pri pameti moju voljenu Hrvatsku. Može je voditi Stipe ili Ivo… ma bilo tko, ali moraju znati i suočiti se s činjenicom da je to moja, a ne njihova Hrvatska, stvorena u krvi i neviđenoj ljubavi njezinih najboljih sinova! Takvu je želim u svojim mislima zadržati i s takvom željom jednoga dana pred Gospodina stati!

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr