Buljan Flander: Utječe li naše djetinjstvo na način kako odgajamo vlastitu djecu?

Prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, klinička psihologinja i psihoterapeutkinja, na svom blogu piše o tome kako djetinjstvo roditelja utječe na odgoj vlastite djece.

U svojoj praksi čujem roditelje kako se žale na svoju djecu iz svakojakih razloga, pa se čude otkud je njihovo dijete „ispalo takvo“ i zamjeraju djetetu što sad kao adolescent ili odrasla osoba ne poštuje niti njih niti druge autoritete niti cijeni „sve što smo za njega napravili i pružili mu“. Od kad se dijete rodi, kao roditelji trebamo osvijestiti da sve što radimo i kako odgajamo svoje dijete, uz ostale faktore, utječe na to u kakvu će osobu dijete izrasti. Odnosno, to kako je „ispalo dijete“ rezultat je i načina na koji smo ga odgajali.

Nažalost, kod mnogih roditelja njihovo vlastito djetinjstvo tj. način na koji su ih roditelji odgajali postaje njihov nesvjesni nacrt po kojem se oni vode u svojem roditeljstvu. Pa onda čujemo „I mene su tukli, pa što mi fali!“, „Ja sam danas uspješna, znači da su moji roditelji imali pravo“. Iskustva iz djetinjstva imaju ogroman utjecaj na oblikovanje roditeljskih stilova kroz emocionalne obrasce, uvjerenja o odgoju, kapacitet za empatiju i sposobnost emocionalne regulacije.

>Buljan Flander u Bujici o tragediji u Prečkom: Djeca ne mogu glasati, stoga se na njima sve više štedi

Najčešće roditelji koji su kao djeca mogli slobodno izražavati svoje emocije, kojima su roditelji bili emocionalno dostupni i čije emocije nisu bile odbacivane, razvijaju veće emocionalne kompetencije i prikladnije roditeljske stilove.

Autoritativni vs. autoritarni stil roditeljstva

Najprikladniji je tzv. autoritativni stil roditeljstva, u kojem roditelj pokazuje ljubav i podršku djetetu, aktivno sluša dijete, uvažava djetetovo mišljenje i emocije i potiče autonomiju djeteta, ali i postavlja jasna pravila i dosljedne granice. Ovaj stil se najdosljednije povezuje s odrastanjem djeteta u zdravu i sretnu odraslu osobu. Naime, taj stil je povezan s visokim samopouzdanjem i samopoštovanjem, odgovornošću, samodisciplinom, empatijom, dobrom emocionalnom regulacijom, prosocijalnim ponašanjem i boljim odnosima s vršnjacima.

>Buljan Flander: Previše vremena pred malim ekranima izrazito negativno utječe na dječji mozak

Suprotan njemu je autoritaran stil u kojem roditelji pokazuju malo topline, a postavljaju stroge granice. Oni inzistiraju na poslušnosti, kontroli, kaznama bez objašnjenja („Zato što ja to tako kažem“) ili dijaloga, daju malo ili nimalo emocionalne podrške i postavljaju rigidna očekivanja bez fleksibilnosti. Njihova djeca su u riziku da postanu poslušna, ali na štetu vlastitih emocija i vlastitog identiteta. Naime, ta djeca češće i u odrasloj dobi imaju nisko samopouzdanje, anksioznija su, agresivnija, imaju slabije razvijene socijalne i emocionalne vještine, nesamostalna su (podložna vanjskim utjecajima), a mogu razviti i strah od autoriteta odnosno bunt protiv autoriteta.

Permisivni vs. zanemarujući stil roditeljstva

Čini mi se da je danas sve više prisutan permisivni stil roditeljstva, u kojem roditelji u najboljoj namjeri djeci daju toplinu, ali im ne postavljaju nikakve granice. Ti roditelji ugađaju djetetovim željama, izbjegavaju djetetu reći ne, izbjegavaju konflikt s djetetom pod svaku cijenu, izrazito su popustljivi, nekritički podržavaju svaki djetetov postupak, ne postavljaju niti granice u odgoju niti strukturu. Kod takve djece je otežan razvoj samoregulacije i unutarnje strukture te su u riziku da razviju egocentričnost, impulzivnost, lošu samokontrolu, teškoće u poštivanju pravila i autoriteta, imaju nestabilne odnose s vršnjacima i nisko samopoštovanje (jer dijete ne nauči da ima vlastite kompetencije).

Zanemarujući stil roditeljstva najčešće dovodi do razvojnih i emocionalnih teškoća. Ti roditelji su emocionalno odsutni i nezainteresirani, preokupirani su sobom, ne prate djetetove potrebe niti ponašanje, ne postavljaju pravila, granica niti nadzor, ne daju podršku. Njihova djeca se osjećaju nesigurno, napušteno, imaju nisko samopoštovanje, u riziku su za depresiju, anksioznost, poremećaje ponašanja, delinkvenciju, agresiju i traženje granica kroz provokacije.

>Prof. dr. sc. Buljan Flander za Narod.hr: Djeci najteže pada strah da će nakon razvoda izgubiti jednog roditelja

Dakle, roditeljski stil pruža emocionalni okvir u kojem dijete uči tko je ono, koliko vrijedi i kako svijet funkcionira. Autoritativni stil pruža najzdraviju ravnotežu ljubavi i granica. Djeca ne trebaju savršene roditelje, nego dovoljno dosljedne, emocionalne dostupne roditelje koji ih uvažavaju. Najzdravije se razvijaju djeca koja osjećaju da su voljena, ali i odgovorna, a to dobiju kroz autoritativni stil.

Roditelji ponavljaju obrasce iz svojeg djetinjstva

Iz svog profesionalnog iskustva mogu tvrditi da roditelji često nesvjesno ponavljaju ili u potpunosti odbacuju obrasce iz vlastite obitelji. Tako npr. neki roditelji mi znaju reći „Ne želim biti kao moji roditelji“ ali ne znaju kako to konkretno postići. Ili „Nikad neću reći svom djetetu ne kao što su meni stalno govorili“. A s druge strane neki na svoju djecu prenose riječi i uvjerenja svojih roditelja: „Nemaš ti tu što meni plakati. Plakanje je za curice.“

Dobro je znati da se roditeljski stil može promijeniti tako što ćemo postati svjesni vlastitih obrazaca, možemo se uključiti i u psihoterapiju ili psihoedukaciju, razumjeti što nas pokreće kao roditelje i zašto, te učiti nove načine postavljanja granica, izražavanja topline i rješavanja konflikata.

Izvor: narod.hr