Prošlo je točno 29 godina od kada su Hrvatsku priznale zemlje članice Europske zajednice i niz drugih europskih zemalja. Tim povodom razgovaramo s dr. sc. Mladenom Ančićem, profesorom na Odjelu za povijest Sveučilišta u Zadru.
15. siječnja 1992. Hrvatsku su priznale zemlje Europske zajednice i još niz drugih europskih zemalja. Je li to priznanje došlo prekasno, budući da su se najgore ratne strahote u Hrvatskoj već dogodile?
Dr. sc. Mladen Ančić: Iz naše perspektive jest. Ali u kasnijim retrospekcijama europskih političara vrlo često se moglo čuti da je došlo prerano, da je to na neki način otvorilo put ratu, problemima s Bosnom i Hercegovinom itd. Naravno, postoji ona strana koja zagovara da je došlo prekasno, mi mislimo da je priznanje trebalo uslijediti kada je naš Sabor donio odluku o neovisnosti. No, nemaju svi isto očište kao mi. Ali velik dio europskih političara, bar onih koji su glasni i aktivni, a to je uvijek anglosaksonski svijet – oni će reći da je to došlo prerano. Oni čak možda misle i da nije trebalo doći nikad.
Priznanjem su se smanjile ratne strahote. One su popustile kada je bilo jasno da rat ne može imati ishod u onom smislu održanja postojećeg stanja i da je Hrvatska sada neovisna država – tada se promijenila perspektiva onih koji su započeli i vodili rat.
Važan poticaj za međunarodno priznanje Hrvatske dali su Vatikan i Njemačka. Iako je Island Hrvatsku priznao prvi, Vatikan i Njemačka su prve najavile da rade na međunarodnom priznanju Hrvatske. Koliko je bila presudna ta aktivnost Vatikana i Njemačke da bi i ostale europske zemlje priznale Hrvatsku?
Dr. sc. Mladen Ančić: Što se tiče Vatikana, papa Wojtyła je imao neporecivi moralni autoritet u tom svijetu koji je proizlazio iz njegove ukupne pozicije i sve što je on govorio je imalo određenu težinu. No, to samo za sebe ne bi bilo dovoljno. Ono što je važno kod uloge Njemačke jest ono što se kod nas često zaboravlja: Njemačko lobiranje za priznanje Hrvatske i Slovenije bio je prvi samostalni vanjskopolitički potez Njemačke nakon Drugog svjetskog rata. To se kod nas vrlo često zaboravlja. Tzv. jugoslavenska kriza, raspad Jugoslavije je bila situacija u kojoj se Njemačka pojavila kao aktivni sudionik na međunarodnom planu. Do tada je Njemačka gotovo isključivo slušala što su velike sile pobjednice u Drugom svjetskom ratu govorile. Ovo je bilo prvi put da Njemačka istupa kao samostalni čimbenik na međunarodnoj političkoj pozornici. Prema tome, Mi imamo spomenike Hansu Dietrichu Genscheru, Helmutu Kohlu, imamo stav „Danke Deutschland” u svojoj tradiciji, ali trebalo bi ipak voditi računa da se u tim odnosima u pravilu ne radi nešto iz ljubavi za nekoga, radi se iz vlastitih interesa. Njemačka je imala vrlo snažne razloge zašto je tako nastupila, a to je bilo: osloboditi se one stigme koja je stajala na Njemačkoj nakon 1945. To je bio pouzdan znak da je Njemačka postala važan čimbenik međunarodnih odnosa. Njemačka je do tada bila „u kazni”. Kad pogledate odnose u Europi sve do tog vremena, njemački političari nisu izražavali svoja stajališta. Sile pobjednice su vladale sve do njemačkog ujedinjenja. Onda su se stvari počele mijenjati, nakon ujedinjenja se Njemačka počela prikazivati kao zemlja koja više nije u kazni.
SAD je imao velike rezerve prema priznanju RH
Sjedinjene Američke Države priznale su nas 7. travnja 1992. Zbog čega toliko kasno? Je li tu igrala ulogu činjenica da američka javnost nije imala jasan uvid što se točno događa na prostoru bivše Jugoslavije?
Dr. sc. Mladen Ančić: Ne, to nema veze s američkom javnošću. To ima veze s odnosima u njihovoj političkoj eliti. Zagovornici Jugoslavije su po inerciji imali jako važnu i veliku ulogu u njihovom političkom životu, u djelovanju te administracije – odlazeće Busheve administracije. Oni koji su imali najveću težinu u tom svijetu su bili Kissinger i njegovi sateliti. Kissinger je zagovarao opstanak Jugoslavije i imao je čak neke vrlo eksplicitne poslovne interese u tome. Njihova ideja je bila da bi trebalo održavati Jugoslaviju pod svaku cijenu, a to pokazuje i posjet američkog ministra Beckera Jugoslaviji u lipnju 1991. On je javno govorio, a vjerojatno je u razgovorima to još i gore zvučalo, da SAD podržavaju opstanak Jugoslavije i da se uspostavi državna kontrola teritorija svim sredstvima, da se održi Jugoslavija. Dakle, JNA je dobila odriješene ruke da provede agresiju. Taj je postupak sigurno uvelike doprinio razvoju rata kakav je uslijedio od lipnja 1991. do onog trenutka kada su Europljani rekli da će priznati Hrvatsku.
Dakle, Amerikanci su tu imali rezerve glede same ideje „rasturanja” Jugoslavije. Naravno, osim toga je tu bio i pogled na Sovjetski Savez – jer su računali – što ako se to nekontrolirano i uz nasilje počne događati i u Sovjetskom Savezu – tamo je atomsko oružje, tko će to uzeti?… itd. Dakle, tu ima cijeli jedan sklop tih razloga zbog kojih američka administracija nije htjela sudjelovati u tome, pokazala je veliku rezervu prema priznanju, 3 mjeseca kasnije su priznali Hrvatsku, a i sljedećih godinu i pol dana su oni cijelo vrijeme pokazivali rezerve dijelom i zbog toga da pokažu Europljanima kako nisu u stanju samostalno rješavati probleme. Jer, prilično je neslavna bila uloga američkog veleposlanika u Beogradu Zimmermanna koji je 1992. Aliju Izetbegovića nagovorio da ne prihvati Coutillierov plan, plan koji je predviđao federalizaciju BiH po etničkom načelu – podjelu na 3 dijela pri čemu je glavni kriterij bila nacionalna podjela. Taj plan je prihvatio tadašnji hrvatski pregovarač Mate Boban, Srbi su prihvatili, a Izetbegović se najprije složio s tim, ali onda, kada se vratio u Sarajevo, imao je sastanak sa Zimmermannom – to se danas dobro zna, čak i sam Zimmermann to priznaje – tada su Izetbegovića nagovorili da, ako se ne slaže s tim što je ponuđeno, slobodno odbije. Kada je Izetbegović povukao svoj potpis, počeo je rat sa strašnim stradanjima.
Danas se još uvijek ne može jasno zaključiti što je to Izetbegovićevo odbijanje plana stvarno značilo, ja spadam među one koji smatraju da bi rat izbio i da je Izetbegović prihvatio Coutillierov plan, ali oni koji su odgovorni za rat mogu slobodno izvlačiti tu činjenicu i smatrati to važnim argumentom za početak rata.
Dakle, u svemu tome veliku je ulogu igrala ta skupina, Kissinger Associoates, tako su se čak i formalno zvali, to je bila gotovo pa lobistička firma.