Uloga središnje banke u SAD-u je kontrola ponude, odnosno količine novca u gospodarstvu, i posljedično utjecaj na (I) stopu inflacije, (II) visinu kamatnih stopa, te (III) stopu zaposlenosti.
U trenucima kada ekonomija usporava ili se nalazi u recesiji (pad gospodarske aktivnosti u odnosu na prethodna razdoblja), FED u pravilu pokušava ubaciti dodatne novce u financijski sustav čime bi (barem teoretski) njegova veća dostupnost trebala smanjiti njegovu cijenu (tj. kamatne stope) i samim time potaknuti veći broj poduzetnika na pozajmljivanje sa svrhom ulaganja u dugotrajnu imovinu ili radni kapital, odnosno građana na kupnju dobara (stanova, kuća, automobila itd.) zbog jeftinijih kredita.
Niže kamate potiču gospodarstvo
Tako kreiranom potražnjom za dobrima i uslugama od strane poduzetnika i stanovništva se daje poticaj ‘vrtnji gospodarskog kotača’, odnosno zadržavanju ili ubrzavanju gospodarske aktivnosti. Dva su ključna razloga za obrnuto postupanje FED-a, tj. za reduciranje količine novca u gospodarstvu: (I) u situacijama kada je količina novca u gospodarstvu prevelika u odnosu na potencijal gospodarstva za proizvodnjom i plasmanom dodatnih proizvoda i usluga na kratki rok tada raste rizik od pretjerane inflacije (naime, s novcem je slično kao i s bilo kojim drugim dobrom – ako ga ima previše u odnosu na ponudu dobara i usluga njegova vrijednost pada jer dolazi do rasta cijena dobara i usluga, ali ne zbog povećane potražnje nego stoga što su proizvođači i/li trgovci tim proizvodima svjesni da potencijalni kupci ‘imaju puno novaca’), te (II) u okolnostima kada je gospodarski rast relativno dobar ili čak pretjeran pa postoji strah od ‘pregrijavanja ekonomije’. U oba slučaja, FED nastoji reducirati količinu novca u optjecaju što će za posljedicu povisiti njegovu cijenu tj. kamatne stope, a što će pak rezultirati (ili se teoretski očekuje da bi trebalo rezultirati) manjom spremnosti za posezanjem za kreditima radi daljnjih ulaganja i potrošnje (te samim time ‘pod kontrolu’ staviti razinu ekonomske aktivnosti).
FED trenutno procjenjuje da kako je američka ekonomija došla fazu u kojoj treba započeti s njenim ‘zauzdavanjem’, pa stoga FED smanjuje količinu novca u optjecaju i time utječe na rast kamatnih stopa. Naime, američka ekonomija već dugi niz godina raste po vrlo dinamičnim stopama što sugerira da američke kompanije većinom ostvaruju dobre poslovne rezultate, a to se reflektiralo i kroz rast cijena dionica. S&P 500, kao ključni dionički indeks američkog tržišta, već dulji niz godina raste, i to zadnjih 10 godina po stopi od 10.7% godišnje, i to uz opasku da je doživio veliku korekciju (pad) u zadnja 3 mjeseca.
Veće kamate u banci znače manje ulaganja u dionice
Jedan od razloga navedenog pada cijena dionica u zadnjih nekoliko tjedana je percepcija investitora da će u situaciji povećanih kamatnih stopa više novca biti plasirano u kupnju obveznica (dužničkih vrijednosnih papira izdavanjem kojih se kompanije i država zadužuju) jer će se se moći dobiti više zarade od kamata koje će izdavatelji na njih plaćati, te samim time da će potražnja za ulaganjem u dionice pasti što ruši njihovu cijenu. I tako američka ekonomija ide ‘gore-dolje’ u ciklusima (kao i većina drugih ekonomija u svijetu), uz napomenu da su magnituda i trajanje uzlaznog trenda u pravilu veći i dulji od onog silaznog karaktera. Dakako, u Americi kao i u drugim zemljama predsjednici odnosno predstavnici vlasti žele biti zapamćeni po razdobljima ekonomskog rasta i prosperiteta, iako vrlo često ti ljudi nemaju baš nikakve zasluge za rast gospodarstva (nerijetko je upravo suprotno!).
Što ovi događaji u SAD-u znače za Hrvatsku? U smislu direktnog utjecaja na gospodarstva ne puno, ali neke okolnosti zaslužuju podroniju pažnju radi boljeg razumijevanja stanja u Hrvatskoj.
Kad razvijena gospodarstva rastu, siromašna trebaju rasti brže
1. Kada razvijene i bogate ekonomije, poput američke, rastu po stopi od 3% godišnje i ako po toj istoj stopi raste neko siromašnije gospodarstvo, poput hrvatskog, u apsolutnim iznosima (u dolarima ili kunama) rast u Americi je neusporedivo veći od onog u Hrvatskoj jer je baza puno veća.
U tom smislu, kada američki predsjednik Trump kaže da se protivi intervenciji FED-a koji želi smanjiti kamatne stope i staviti rast ekonomije pod kontrolu, onda moramo biti svjesni da on smatra kako rast od 3% za tako (već) razvijenu Ameriku nije dovoljan i da ga ne treba sputavati obzirom na njegov potencijal, onda izjave predstavnika hrvatskih vlasti koje rast tako siromašne ekonomije poput naše od 2.8% smatraju ‘dokazom kako su prepoznali što Hrvatskoj treba’ i kako stvari idu u dobrom smjeru, sugerira da bi Hrvati navodno trebali biti zadovoljni?!
Trump pohvalio svog ministra financija te ponovno napao središnju banku (Federalne rezerve)
Obzirom na činjenicu da su još jedino Bugari od bivšeg komunističkog svijeta iza nas po paritetu kupovne moći u EU, dojma sam da nas se pokušava uvjeriti da nije bogat onaj koji puno ima nego koji malo treba i traži. Istovremeno, trend iseljavanja jasno upućuje na to da Hrvatska ekonomija ne pruža dovoljno, ma što god karijerni političari o tome mislili.
HNB pumpa novac u gospodarstvo, a nema pravog rast
2. Dok se u SAD-u pokušava reducirati količina novca u optjecaju, u Hrvatskoj se trenutačno događa obrnuta situacija. Naime, Hrvatska narodna banka (HNB) je tijekom 2018. godine otkupila preko 1 mlrd EUR deviza od banaka i zauzvrat im dala preko 8 mlrd HRK što je ukupnu količinu raspoložive (neplasirane) likvidnosti bankarskog sustava podiglo na razinu od 34 mlrd HRK.
Dakle, financijski sustav je prepun novaca, kamatne stope su na rekordno niskim razinama, ali usprkos tome Hrvati u relativnim terminima (paritet kupovne moći) žive siromašnije od stanovnika gotovo svih bivših europskih socijalističkih zemalja, i to bez jasne naznake da se stvaraju okolnosti za značajniji iskorak u skorijoj budućnosti. Američke monetarne vlasti, baš kao i one u Hrvatskoj, utječu na količinu novca u ekonomiji.
Međutim, ciljevi HNB-a su vezani i uz tzv. ‘obranu tečaja kune’. Naime, zbog jačanja kune (kao rezultat priljeva deviza iz EU fondova, turističke sezone, jačanja izvoza privatnog sektora koji se nakon 6 godina recesije mukotrpno restrukturirao i nova tržišta i kupce potražio u inozemstvu kako bi smanjio ovisnost o siromašnom domaćem tržištu) dolazi do otkupa deviza od strane HNB-a i ’tiskanja kuna’, što rezultira s velikom količinom neplasiranih (viškova) novaca u bankarskom sustavu, ali ‘obranio se tečaj’.
Smatram da je jedan od većih makroekonomskih mitova tijekom zadnjih 20 godina bio onaj kako se ‘kontroliranim tečajem kune’ donosi ‘stabilnost sustava’. Hrvatski gospodarski sustav je ‘stabilno nerazvijen’ i nekonkurentan u mnogočemu u usporedbi s drugima i neće se sigurno razviti ‘kontrolom tečaja’.
Država previše troši i previše se petlja u gospodarstvo
3. Na primjeru Hrvatske se vidi da puno novca i niske kamate nisu dostatne za ozbiljniji gospodarski pomak i izlazak iz (relativnog) siromaštva. Što nedostaje odnosno što bi nam moglo pomoći? U Americi državna potrošnja čini otprilike 38% bruto domaćeg proizvoda, dok je u Hrvatskoj to na razini od gotovo 50% BDP-a. Hrvatska država je pretjerano prisutna u gospodarskim aktivnostima, što u kombinaciji s činjenicom da je državno raspologanje novcem u pravilu neefikasnije od privatnog, dolazimo do zaključka da je jedan od bitnih elemenata koji Hrvatsku može ozbiljnije pogurati prema naprijed radikalnije smanjenje državnog uplitanja u ekonomiju i posljedično smanjenje njene potrošnje.
Manja državna potrošnja će omogućiti znatnije porezno rasterećenje i više novaca u džepovima poduzetnika i građana koji će kreirati zdravu kupovnu moć i potražnju i gospodarski kotač će se početi okretati puno brže (neovisno o tome jesu li kamatne stope 2% ili 5%).
Ovo je izvedivo na način da se kroz period od 5 godine državna potrošnja postupno reducira u ukupnom iznosu od 25 mlrd HRK (i ti novci kroz smanjenje poreza ostave privatnom sektoru). U suprotnom, ovisnost o državi će ostati jednako visoka (jer su novci u njenim, a ne našim džepovima!) i biti će jednako nebitno što se događa s kamatnim stopama u Americi, a puno bitnije koliko je lako dobiti američku zelenu kartu ako se nastavi trend iseljavanja iz Hrvatske.
dr. sc. Andrej Grubišić, profesor na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta gdje predaje “Poslovne financije” i “Financijski menadžment”.
Osim što je profesor na ZŠEM-u, dr. sc. Andrej Grubišić bio je član uprave društva za upravljanje investicijskim fondovima Platinum Invest, direktora korporativnih financija unutar Erste Grupe, a početkom 2010. osniva tvrku za financijsko savjetovanje specijaliziranu za korporativne financije – Grubišić & Partner.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa