U tijeku je kampanja prikupljanja potpisa za Mostovu inicijativu “Vodu u Ustav”, kojom se voda želi zaštiti Ustavom kao ljudsko pravo i javno dobro.
O ovoj temi razgovarali smo s dr. sc. Slavenom Dobrovićem, Mostovim saborskim zastupnikom i nekadašnjim ministrom zaštite okoliša i energetike te profesorom na Fakuletu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu.
Narod.hr: Most se nalazi u kampanji prikupljanja potpisa za peticiju “Vodu u ustav”. Zašto smatrate da je potrebna jača ustavna zaštita vode kao temeljnog ljudskog prava?
Dr. sc. Slaven Dobrović: Sadašnja ustavna zaštita vode definitivno nije dovoljna. Voda se spominje kao jedno od niza prirodnih bogatstava od značaja i interesa za Republiku Hrvatsku što je posve općenito i neodređeno. Takva zaštita nije dovoljna posebno danas kada je prisutan veliki interes multinacionalnih kompanija da svoje poslovanje prošire i na sektor vodoopskrbe. Stoga smo ovom inicijativom predložili da se posebnim člankom navede kako je vodoopskrba građana neprofitna komunalna djelatnost koja treba ostati pod javnim upravljanjem.
Narod.hr: Zbog čega smatrate da privatni sektor ne bi mogao biti uspješan u vodoopskrbnoj ulozi, kakav rizik donosi slobodno tržište?
Dr. sc. Slaven Dobrović: Smatramo da princip slobodnog tržišta kao najboljeg regulatora ekonomskih odnosa baš i nije primjenjiv na vodoopskrbu. To je stoga što nije moguće osigurati uvjete za ravnopravnu konkurenciju kojom se postiže jeftinija ili kvalitetnija usluga. Naime, vodoopskrbni sustav strogo je fizički definiran sustav, ključno je izvorište vode, kapacitet i kvaliteta vode, zatim crpne stanice, transportni cjevovodi i distribucijska mreža kojom se voda u ispravnom stanju isporučuje potrošačima. Stoga u praksi, mogućnosti za stvarnu kompeticiju više dobavljača nisu realne jer će svaki dobavljač, čim dođe u priliku postati svojevrsni monopolist. U tim uvjetima interes za profitom može nesmetano ispoljavati svoje zahtijeve pa se brzo sve svede na dizanje cijene usluge ili smanjenje ulaganja u održavanje.
Narod.hr: Kakva je situacija u Europi, je li voda ljudsko pravo ili tržišna roba?
Dr. sc. Slaven Dobrović: Na žalost, u Europskoj uniji voda nije prihvaćena kao ljudsko pravo, nego daleko više kao tržišna roba te je u mnogim zemljama prije par desetljeća započeo proces privatizacije, odnosno višegodišnjeg koncesioniranja vodoopskbne djelatnosti. Najpoznatiji primjeri su Berlin i Pariz, koji su privatizirali ovu važnu komunalnu uslugu, pa je ponovo vratili pod javno upravljanje nakon lošeg iskustva. U Berlinu je 1999. potpisan ugovor o javno privatnom partnerstvu kojim je 49,9% gradskog poduzeća prodano konzorciju dviju velikih multinacionalnih kompanija. Već nakon tri godine, cijena usluge je porasla za 30%, te se pojavilo nezadovoljstvo i javno propitivanje odredbi ugovora, no zbog tajnosti ugovora javnost nije smjela doznati kako su regulirana prava i obveze. To je dodalo ulje na vatru te je 2011. godine došlo do referenduma u kojem se 98% građana izjasnilo za otkrivanje ugovornih tajni. I tako je konačno javnost doznala da tajne odredbe ugovora garantiraju dobit i to kroz svih 30 godina ugovornog razdoblja. To u praksi znači da privatni partner ima pravo na kompenzaciju od Grada u slučaju da građani troše premalo vode ili ako cijena usluge nije dovoljno visoka. Revolt i snažan pritisak na gradske vlasti rezultirao je raskidanjem ugovora i vraćanjem vodoopskrbe grada pod javno upravljanje 2014. godine. U Parizu je do privatizacije došlo i ranije, još 1985. kada su dvije velike francuske kompanije preuzele sustav na rok od 25 godina. Porast cijene vode od čak 260% i minimalno održavanje sustava bili su glavni razlozi neprodužavanja ugovora 2010. godine.
Države koje su privatizirale vodoopskrbu sada ju vraćaju pod javni nadzor
Narod.hr: Jesu li to usamljeni europski slučajevi ili je privatizacija vode u EU raširena praksa?
Dr. sc. Slaven Dobrović: Loših iskustava privatizacije je više, samo se takve vijesti iz nekog razloga slabo šire europskim medijskim prostorom. Odredbe višegodišnjih ugovora u kojem se investitoru, odnosno koncesionaru garantira dobit, bilo kroz potrošnju ili jediničnu cijenu pokazale su svoje pravo značenje u Portugalu. Grad Barcelos, od 120 tisuća stanovnika nije udovoljio jednom od uvjeta i koncesionar je putem arbitražnog postupka dobio pravo na kompenzaciju od čak 127 milijuna eura. Drugi, manji grad Pacos de Ferreira se suočio s poskupljenjem vode od 400%, što je dovelo do prosvjeda i zahtjeva za raskidom ugovora, međutim, Grad se našao pred zahtjevom za kompenzaciju u iznosu od njima nedokučivih 100 milijuna eura. Mnoge druge zemlje članice EU, posebno one s juga koje su se nalazile u financijskim poteškoćama suočavale su se s preporukama iz Brisela za rješavanje kriza među kojima je redovito bila i mjera privatizacije vodoopskrbe. Na udaru su uz Portugal bili i Grčka i Italija. U Italiji je 2010. donesen zakon kojim se jedinicama lokalne samouprave nalaže da moraju privatizirati minimalno 40% svih javnih usluga. Odgovor građana uslijedio je kroz referendum 2011. kada je 95% glasača Italije izjasnilo protiv privatizacije vodoopskrbe.
Narod.hr: Znači li to da su građani EU po ovom pitanju sve osjetljiviji i određeniji?
Dr. sc. Slaven Dobrović: Jesu, to su pitanja koja se itekako tiču svih nas i neodgovorno je biti nezainteresiran. A da se stvari ipak mijenjaju na bolje najbolje govori podatak iz dokumentarnog filma Do posljednje kapi autora Jorgosa Avgeropulosa, da je u razdoblju od 2010. do 2015. zabilježeno 235 slučaja povrata vodoopskrbe iz privatnog u javni nadzor. Od toga čak 94 u Francuskoj, zemlji u kojoj je privatizacija vode prva uvedena. Dakle, ako se u Francuskoj, zemlji najbogatijeg iskustva i znanja o privatizaciji vode sustav vraća pod javni nadzor, što možemo zaključiti? Ne dopustimo da se privatizacija uopće dogodi. Zato provodimo ovu inicijativu i zato je potrebno odgovarajućom ustavnom zaštitom otkloniti rizike moguće privatizacije. Hrvatska treba bezkompromisno očuvati svoje bogatstvo i štiti svoje nacionalne interese.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
