Novi srpski zakon o kulturnom nasljeđu šokirao je Hrvatsku. Naime, spomenuti novi “kulturni zakon” Srbije svojata dubrovačku književnost, Držića i Gundulića, tvrdeći da oni jednako pripadaju srpskoj i hrvatskoj kulturi. Željko Jozić iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje kazao je za HRT da nema govora o tome da postoji neka dvojna pripadnost dubrovačke književnosti – i hrvatskoj i srpskoj kulturi.
– Potpuno je nedvojbeno da dubrovačka književnost pripada hrvatskoj kulturi. Osim toga, postoji duga tradicija srpskog svojatanja dubrovačkog korpusa književnosti. Hrvatski povijesni jezikoslovci davno su utvrdili da je riječ o hrvatskoj književnosti. Sada je, prvi put, to dignuto na jednu višu razinu jer je donesen zakon u Republici Srbiji i svatko onaj koji govori, takvu jednu krivotvorinu, da je riječ o srpskoj književnosti dubrovačkoj – praktički je sada u pravu. To je treći nastavak ekspanzije onoga što se događa u Srbiji. Imali smo i proglašenje ‘bunjevačkog jezika’, odnosno hrvatskog dijalekta koji je proglašen zasebnim jezikom, kazao je Jozić.
Na pitanje zašto u Srbiji svojataju dubrovačku književnost zaključno sa 1867. godinom, Jozić objašnjava da su ondje već iduće godine uveli pravopis, slovopis Vuka Karadžića. Do tada ga nisu prihvaćali. To se dogodilo četiri godine nakon njegove smrti. Nekako se smatra da je to određena prijelomnica u onome što je praktički bila književnost do tada i onoga poslije, rekao je.
Vraćaju li se na onu staru ideju Vuka Karadžića da su “svi štokavci zapravo Srbi”?
– To je on rekao u jednom prilično mitomanskom tekstu pod naslovom “Srbi svi i svuda”. Hrvate nije imenovao. Zapravo oni i ne postoje. Oni su, kaže, Srbi rimskog zakona. Nisu se još na to priviknuli, ali kaže, s vremenom hoće. ‘Dug je put do toga da Hrvati napokon prihvate da nisu Hrvati, nego Srbi’. To je doista smiješno, rekao je Jozić i dodao kako je pitanje koliko na takve izjave treba reagirati.
Istaknuo je da postoje oni koji kažu da na svaku budalaštinu i ne treba reagirati. Smatra da je doista pitanje i treba odvagnuti mora li se reagirati baš na sve što je neistina. No naglašava da je ovo slučaj u kojemu se treba reagirati.
– Ovdje je prvi puta ozakonjeno nešto. Ozakonjena je ta povijesna krivotvorina, kazao je i dodao da malo možemo utjecati na to kakav će biti zakon u nekoj drugoj državi.
Jedino pri pristupanju Europskoj uniji mislim da postoje neki jači mehanizmi politike na utjecanje. Političari imaju, kaže, dovoljno argumenata i prostora da reagiraju i drago mi je da se reagira, jer ako se kaže da je nebitno, netko će danas-sutra reći – niste reagirali.
Zakon o hrvatskom jeziku
Jozić je govorio i o najavi Matice hrvatske da se ide na izradu nacrta Zakona o hrvatskom jeziku.
– Od 1995. godine bilo je nekoliko pokušaja, ali zakon o javnoj uporabi hrvatskog jezika zapravo nikada nije donesen. Nije mi jasno zašto. Sama ideja je dobra. I drugi narodi i jezici ga imaju. Kada se krenulo u pisanje zakona pokazalo se koliko su osobni interesi onih koji su pisali zakon, a čini mi se da će tako biti i ovdje, uvijek utjecali na to kakav će taj zakon biti. U tom zakonu su najčešće ugrađivane određene odredbe koje nisu imale veze sa zaštitom hrvatskog jezika, nego su tu bili partikularni interesi. To se posebno vidjelo u prijedlogu zakona iz 2013. godine. Partikularni interesi nekih jezikoslovaca i nekih struktura bili su uključeni, i onda je sve ostalo mrtvo slovo na papiru, kazao je Jozić.
Smatra da bi trebao postojati neki inspektorat koji bi gledao “što se događa i provodi li se taj zakon, pa bi onda dalje prosljeđivao ostalim tijelima na sankcioniranje prekršitelje zakona”. Teško mu je detaljnije o tome govoriti jer još uvijek nema prijedloga zakona. Oni prijedlozi, kaže, koji su do sada bili pokazali su se kao loši.
Spomenuo je slovenski zakon o jeziku i kazao da on nije rigidan. Traži da na proizvodima budu deklaracije ili upute i na slovenskom jeziku, da prijevodi budu osigurani za sve javne priredbe, da filmovi imaju prijevode na slovenski jezik itd. Istaknuo je i da sve ono što stoji u zakonu o slovenskom jeziku nalazi se već u nekim drugim hrvatskim zakonima.
Tekst se nastavlja ispod oglasa