Dr. sc. Mario Jareb: ‘Velikosrpski krugovi nikako ne mogu prihvatiti činjenicu da Hrvatska nije njihova kolonija’

Foto: www.unicath.hr

“Srbi su o sebi stvorili shizofrenu sliku kao o nepogrješivima i djevičanski čistima koji su uvijek na udaru zvijeri u ljudskom obličju, “ustaša” i “šiptara”. Stvari poput četničkih zločina, uloge vlade generala Nedića u istrjebljenju srbijanskih Židova, i “sitnice” poput razaranja Vukovara i Dubrovnika te genocid u Srebrenici za njih ne postoje. Oni revizijom nazivaju svaki pokušaj zadiranja u partijski propisane “istine”. U tom smislu treba shvatiti ovu dreku iz Srbije o navodnoj “zastrašujućoj reviziji historije“, koju inače već godinama slušamo i od samozvanih “antifašista” u Hrvatskoj. Velikosrpski krugovi koji vode Republiku Srbiju nikako ne mogu prihvatiti činjenicu da Hrvatska nije njihova kolonija”, istaknuo je dr. sc. Mario Jareb, povjesničar s Hrvatskoga instituta za povijest u razgovoru s Markom Curaćem za Hrvatski tjednik.

Srbijanska premijerka Ana Brnabić izjavila je ovih dana kako se u Hrvatskoj događa zastrašujuća revizija historije, ne samo za Srbiju i region nego za čitavu Europu. Povod toj izjavi bilo je vraćanje srbijanskih vojnika koji su nenajavljeno pokušali ući u Hrvatsku. Kao povjesničar, kako gledate na “zastrašujuću reviziju povijesti” u Hrvatskoj?

Riječ je, naravno, o politikantskom lupetanju osobe koja kao marioneta svojega šefa, “vojvode” Vučića, namjerno zaboravlja što se događa u zemlji kojoj je predsjednica vlade. Ostavio bih po strani brojne srpske povjesničare koji korektno rade svoj posao, no ono što čini srbijanska politika obilato potpomognuta velikosrpskim šovinizmom Srpske pravoslavne crkve kao moćne snage srpskoga društva jest upravo ono što bi se moglo nazvati “zastrašujućom revizijom historije”. Može se govoriti o agresiji koja po svojoj upornosti nadilazi i dokazane promidžbene sposobnosti Josepha Goebbelsa. Dobar primjer za to pompozno je najavljena zbirka dokumenata i “dokumenata” iz ostavštine Slavka Odića, koja će biti objavljena i na engleskom i na njemačkom jeziku, a sadrži navodno pismo jugoslavenskog nacionalista hrvatskoga podrijetla i nekadašnjeg jugoslavenskog ministra Prvislava Grisogona nadbiskupu Stepincu iz početka 1942. godine. Najava te zbirke iskorištena je u srbijanskoj javnosti i medijima kako bi se slavodobitno ukazalo na to da je navodno Stepinac znao za ustaška zvjerstva nad Srbima, a ipak je ostao šutjeti. No kako bi Srbi rekli, to je “bajata roba”, odnosno riječ je o novom pokušaju recikliranja dokazane krivotvorine. Valja istaknuti kako je sam Grisogono zanijekao da je autor toga pisma, a vrijedi se podsjetiti kako je pred više od trideset godina o tomu opširno i utemeljeno pisao akademik Ljubo Boban, dokazavši također da je riječ o krivotvorini. Pa ipak, u mržnji prema Katoličkoj crkvi i hrvatskome narodu te u silnoj želji da se bez argumenata zaustavi kanonizacija blaženoga Alojzija Stepinca, dobro posluže i krivotvorine poput navodnog Grisogonova pisma. Nije li baš to “zastrašujuća revizija historije” o kojoj priča Vučićeva marioneta?

Što je sa znanstvenoga motrišta revizionizam? Je li revizionizam raščišćavanje povijesti od ideoloških naslaga i na dokumentima i činjenicama unošenje više svjetla u zasjenjene dijelove povijesti?

Zapravo je svako istraživanje koje na svjetlo dana donosi nove činjenice i spoznaje svojevrsna revizija onoga što je bilo poznato do tada. U tom je smislu revizija sastavni dio istraživačkoga procesa i tko god se bavi istraživanjima bilo koje problematike jest revizionist. Problem nastaje kada se pojam revizionizma shvaća onako kako ga je svojevremeno definirala Partija, prema kojoj je svaki pokušaj zadiranja u partijski propisane “istine”, odnosno revizija, težak zločin. Lijepljenje etikete revizionizma bilo je, a za neke mentalne komuniste i danas jest, način obračuna s neistomišljenicima i pokušaj njihove difamacije. Dreku koja ovih dana dolazi iz Srbije o navodnoj “zastrašujućoj reviziji historije”, koju inače već godinama slušamo od samozvanih “antifašista” u Hrvatskoj, treba shvatiti u tom smislu. Treba pritom dodati da se takva lupetanja “antifašista” često koriste u srbijanskim istupima kako bi se potkrijepile optužbe na račun Hrvatske i Hrvata. U nedostatku dokaza da takvo što svjesno čine za račun srbijanske politike, takve se “antifašiste” može označiti “korisnim budalama” (na engleskom – useful idiot), koje svojim djelovanjem stvarno rade za srbijansku politiku i štete vlastitoj zemlji.

No srbijanska premijerka nije stala samo na optužbama za revizionizam, uslijedila je njezina nova izjava kako se radi o sukobu između fašizma i antifašizma. O kakvu je zapravo sukobu riječ?

Riječ je o komunističkom etiketiranju. U Srbiji je u javnosti stvorena jedna shizofrena slika o Srbima kao nepogrješivima i djevičanski čistima koji su tijekom svoje povijesti uvijek bili na udaru susjeda koji se demoniziraju i prikazuju kao zvijeri u ljudskom obličju, osobito “ustaše” i “šiptari”. Stvari poput četničkih zločina, uloge vlade generala Nedića u istrjebljenju srbijanskih Židova, teških zločina nad kosovskim Albancima u desetljećima od Balkanskih ratova nadalje te “sitnica” poput razaranja Vukovara i Dubrovnika te genocida u Srebrenici pometene su pod tepih i za širu javnost u Srbiji ne postoje. Srbija i Srbi prikazuju se kao apsolutni antifašisti koji imaju pravo soliti pamet svima oko sebe, pa su onda po tipičnom komunističkom obrascu svi oni koji nisu u suglasju s njima automatski etiketirani kao “fašisti”. O tome, dakle, govori “drugarka” Brnabić.

Na to se nadovezao historičar Predrag Marković koji je izjavio da su “navikli kako im se krade Tesla”, a sad su otišli dalje pa nam “kradu antifašizam”. Takva njegova izjava reakcija je na izjavu hrvatske predsjednice da je Hrvatska s obzirom na broj stanovnika dala najveći broj antifašističkih boraca. Koji su izvori ovakvih frustracija, relativno jednoga od mlađih srbijanskih povjesničara?

Priča o takozvanoj krađi Tesle samo je pokazatelj velikosrpskoga mahnitanja. Iako u Srbiji različitim akrobacijama pokušavaju dokazati da Tesla nema nikakve veze s Hrvatskom, ipak je jasno da je rođen u Hrvatskoj. Čak ni njihove akrobacije koje najčešće idu za tim da pojam Vojne krajine potpuno odvajaju od Hrvatske, ne mogu odgovoriti na pitanje zbog čega se dio u kojemu je rođen Tesla nazivao Hrvatskom vojnom krajinom (Kroatische Militaergraenze). Markovićev komentar Predsjedničine izjave na tragu je velikosrpskih tvrdnja da su svi Hrvati bili ustaše, pa kao takvi zaslužuju kolektivno kažnjavanje. O broju partizana postoje prilično pouzdani podatci, i to za različita ratna razdoblja. Od 1943. broj Hrvata u partizanima značajno je porastao, a u proljeće 1944. je u postotcima njihov udjel u partizanskim postrojbama odgovarao hrvatskom udjelu u stanovništvu predratne Jugoslavije. Velikosrpski krugovi koji su pojam antifašizma rezervirali isključivo za sebe, ne vole o tomu razgovarati jer to ne odgovara njihovim stereotipima o svim Hrvatima kao ustašama i nacističkim saveznicima. Na isti se način, što sam već spomenuo, pod tepih guraju ne baš sjajne epizode iz srpske povijesti, koje narušavaju sjaj idilične slike o Srbima kao nevinoj janjadi koja je stalno patila.

Kako tumačite ovu političku praksu da iz Srbije pokušavaju na sve načine uređivati unutarnje odnose u Hrvatskoj?

Očito je kako velikosrpski krugovi koji vode Republiku Srbiju nikako ne mogu prihvatiti činjenicu da Hrvatska nije njihova kolonija.

Može li se iz ovoga izvući zaključak da Srbija nije odustala od svojih velikosrpskih planova, da se i dalje smatra žandarom svih područja na kojem žive Srbi?

Taj se zaključak nameće sam po sebi i držim da ga nije potrebno dodatno obrazlagati.

Jeste li imali srbijanski Memorandum 2 u rukama, je li čitava “verbalna agresija”, koja se provodi medijskim, političkim i znanstvenim kanalima iz Srbije na tom tragu?

Imao sam prigode vidjeti tekst toga Memoranduma, no i prije njegove pojave iz Srbije su dolazile slične poruke. Može se tvrditi kako postoji kontinuitet takve politike, bez obzira na to koja od političkih opcija bila na vlasti u Srbiji. Sjetimo se samo kako se ponio “prijatelj” Hrvatske i navodni uglađeni demokrat Boris Tadić, koji je svojemu prijatelju Josipoviću donio na dar uvez velikosrpskog časopisa Zenit i gomilu bezvrijednih papira iz vukovarske bolnice koji su trebali stvoriti privid srbijanske brige za otkrivanje činjenica o stradanju u Domovinskom ratu.

U Beogradu je ovih dana održana znanstvena konferencija Komparativne studije o građanskom ratu, kojom je obuhvaćena i bivša Jugoslavija. Kako gledate na srbijanske teze da 90-ih nije bilo riječi o velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku, već o građanskom ratu?

To nije ništa novo, odnosno i u tom slučaju riječ je o kontinuitetu politike koja Srbiju nastoji osloboditi odgovornosti za sve ono što je činila od kraja osamdesetih godina i u prvoj polovici devedesetih.

Odgovaraju li hrvatska politika i znanost dovoljno učinkovito na napadaje koji dolaze iz Srbije?

Znanost, odnosno ozbiljna hrvatska historiografija (tu ne mislim na neke “historičare” iz Hrvatske, nego na hrvatske povjesničare, svakako je dostojno odgovorila, odnosno provedena su ozbiljna istraživanja. Problem je u politici, odnosno nečinjenju države da se hrvatska stajališta i argumenti dostojno prezentiraju u međunarodnoj javnosti, odnosno da se suzbiju srbijanske krivotvorine i difamacije.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/Hrvatski tjednik