Trpimir Jurkić je glumac, prvak drama Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu. Glumac koji promišlja svijet oko sebe a onda to zapisuje i objavljuje. U knjizi „Ne možeš birati manje bolne sate“ (Naklada Bošković, Split, 2021.) objavio je pedesetak tekstova različite forme i vrste (kolumne, sjećanja, zapisi, crtice, političke satire, poslanice) podijeljene u tri dijela: „Kazalište“, „Kolumne“, „Prijateljima“ koje je objavljivao od 1996. do 2020. Sve napisano čitljivo, tečno, s guštom, iz pune misli i/ili puna srca.
Sjećanja i satirični komentari
U dijelu o kazalištu naći ćete sjećanja kako je Trpimir ušao u kazalište jer je htio prodavati knjige u zavodu za zapošljavanje ili kako je koza, koja je glumila u predstavi, imala prednost u korištenju kazališnog kombija. Tu su i satirični komentari kazališnih problema s politikom ili vodstvom kazališta (o tome kako danas vlada Mrduša Gornja koja je finija od Donje samo u formi), prikaza predstava i rada na njima u kojima polemizira s redateljima (o čemu je zapravo „Tartuffe“ ili kako Dario Fo, pišući poruku za Svjetski dan kazališta, očito živi u nekom drugom svijetu iako bi silno htio biti aktualan).
> Trpimir Jurkić: ‘Projekt Frljić’ se hrani na mogućnosti zabranjivanja, onaj tko bi rekao ‘ne’ bio bi medijski ‘rastrgan’ i proglašen fašistom
Izvrstan je tekst o tome kako su radili jedu od antologijskih predstava hrvatskog glumišta („Nosi nas rijeka“ Elvisa Bošnjaka) tražeći one pauze i tišine koje govore iznutra, a Josipu Gendi, Borisu Dvorniku, Čedi Martiniću i Zlatku Crnkoviću (Crnom) napisao je osobne, tople i dirljive zapise povodom njihova odlaska sa zemlje.
Reakcije na stvarnost
U drugom dijelu su reakcije na stvarnost oko njega, uglavnom politički ili društveni komentari od kojih su neki silno duhoviti kao parodija sastanka vlade povodom primanje Hrvatske u EU pod nazivom „Basna o lisci i King Kongu“, satiričan prikaz novinara koji od malena trenira pljuvanje, ili isprika oca djeci nakon što je pročitao rezultate istraživanja o tome kao su djeca istospolnih roditelja uspješnija u životu zbog tog što im je svojim odabirom žene smanjio
šanse za uspjeh („Oprostite, dico“). Neki gotovo bolno zasjecaju u događaje i stanja (o referendumu, o ljudskim pravima, o zastari, o biserima koje političari valjaju), a neki su duboko žalosni (posjet Vukovaru).
U trećem dijelu su Trpine poslanice, tekstovi koje je pisao i slao za Božić i Uskrs svojim prijateljima. I ja sam jedna od tih koja ih je primala i čitala. No, sad kad sam to ponovno sve pročitala vidim da u svim tim raznolikim tekstovima ima jedna temeljna misao – jedna sjeta, jedna tuga. Razlog joj je taj što je svijet, pa tako i kazalište, iskliznuo od temeljnih vrijednosti, od lijepog/dobrog/istinitog i svetog… U svim tekstovima, pa i najduhovitijim, je
jedan žal za onim što je bit i čovjeka i svijeta, a sada je svedeno na naše unutarnje svjetlo jer je prognano iz javnosti kao vodilja i norma. Čežnja za Bogom.
Na kraju je izvrstan tekst kolege i prijatelja Elvisa Bošnjaka, koji svakako preporučujem onima koji Trpimira ne poznaju ali i onima koji ga poznaju ali ga nisu pogledali u oči kako treba. Svima preporučujem ove tekstove – da se nasmijete, zabavite, otpuhnete (aha, neka im je rekao), zamislite a ponekad i zasuzite. Točno tako kao i u životu. Jer unutarnje svjetlo nam ne dopušta da izgubimo osjećaje, savjest i vrijednosti. Upravo o tome govori ova knjiga.
PS Prigovor
Iako je knjiga mozaična karaktera i publicističkog stila, valja je ozbiljnouredi ti – ponajprije sadržaj (odabir slova za nadnaslove i naslove u sadržaju je kontra, pogovor je nepotpisan) a zatim je bilo važno navesti gdje i kada su tekstovi objavljeni jer je onda puno jasniji kontekst nastanka tekstova. Sada samo u zadnjoj rečenici biografije doslovno piše: „Jedno vrijeme pisao je i kolumne na jednom internetskom portalu…“.
